Glasnik.hu

Switch to desktop

Jelica Fabić-Kőrösi četrdeset godina na polju hrvatskog odgoja i obrazovanja

JELICA FABIC KOROSIOdgojiteljica budimpeštanske Hrvatske škole Jelica Fabić-Kőrösi ovih je dana u krugu svojih kolega proslavila svoj jubilarni rad na polju hrvatskog odgoja i obrazovanja. Ona je jedna od rijetkih koja je odmalena htjela biti pedagoginja. Ako je upitate je li to mnogo ili malo godina, odgovorit će vam: „Sad kad je već sve iza, čini mi se da i nije, ali sve je tako brzo prošlo.“

 

Jelica Fabić-Kőrösi (60) podrijetlom je iz pomurskoga Serdahela, gdje je odrasla u radišnoj obitelji. Kako reče, već odmalena htjela je biti pedagoginja, sjeća se kako su sa sestrama, Katicom i Marijom, uvijek se igrale učiteljice. Mati ju je nagovarala da bude medicinska sestra jer je ona bila boležljiva, pa je mislila da će i njoj biti malo lakše. Ipak, ona je na poticaj svog učitelja Stipana Blažetina poslije završetka osnovne škole u svome rodnome mjestu krenula za Budimpeštu, u Hrvatskosrpsku gimnaziju. Nakon mature, 1975. godine prijavljuje se na Sveučilište u Zagrebu na jugoslavistiku, ali zbog administrativne pogreške prvo dobiva obavijest da nije primljena, a potom pozitivan odgovor. Razočarana i tužna zbog takvoga postupka, vraća se u svoj rodni kraj, i zaposli se kao učiteljica u pustarskoj osnovnoj školi. U sebi je pomislila da više nikada ne želi učiti hrvatski jezik i književnost te zbog toga se prijavila u Šopron, ali, kako nam reče, nije se ugodno osjećala u društvu gdje nema svojih. Visokoškolsku naobrazbu nastavlja u Kečkemetu, ondje stječe hrvatsku odgojiteljsku diplomu 1981. godine. Međuvremeno se udaje za Florijana Kőrösija, i rodi sina Kristijana. Vraća se u svoje Pomurje, gdje radi 32 godine, u Mlinarcima je odgojiteljica potom voditeljica vrtića. Pohađa i trogodišnji teološki tečaj u Jegersegu, te nastavničku visoku školu u Sambotelu od 2003. do 2006. godine, gdje diplomira kao nastavnica hrvatskoga jezika i književnosti. U istome razdoblju studira i na sambotelskoj Visokoj školi za vjeroučitelje. Nakon studija zaposlila se u Mlinarcima, gdje je bila doravnateljica, a nakon dvije godine traži da je premjeste u vrtić za odgojiteljicu, potom radi u Pustari. Budući da se zatvara škola, neko je vrijeme nezaposlena. Godine 2006. premine joj suprug. Nastavila je svoju izobrazbu te se prijavila na studije u Sambotel, gdje 2009. godine u Zapadnomađarskome sveučilišnom središtu „Savaria“ stječe diplomu srednjoškolskog profesora hrvatskoga jezika i književnosti. Zatim se zaposlila u budimpeštanskome HOŠIG-u, u vrtiću radi kao odgojiteljica (2009./2010.). Mole je da dođe raditi u sambotelski Vrtić „Mesevár“, u kojem radi godinu dana, pa se vraća u budimpeštansku Hrvatsku školu, gdje i dandanas radi.
„Jako je važna obitelj. Mi smo svi zajedno stanovali: baka, djed i mi, a odgajale smo se u hrvatskome duhu. I pradjed je s nama živio, koji je imao jako velik utjecaj na nas. „Stari japa“, Bogu hvala, dosta je dugo živio, u 98. godini je umro. Dok su nam roditelji radili na polju, on je bio s nama. Stari djed nam je puno pričao o svojim putovanjima, životu; bio je u Americi, u ratu, u Albaniji. Uvijek smo govorile: „Stari japa, prepovedajte nam. I on nam je pričao“ – kaže Jelica. Vjera je također imala veliku ulogu u njihovu odgoju, stari djed se uvijek molio: u podne, prije i poslije jela, i to na hrvatskome jeziku, obitelj je redovito odlazila u crkvu. Za nju i njezine sestre nije strano bilo niti pomagati oko kuće ili na polju. Doduše, Jelica se kadšto skrivala s pokojom knjigom, jer je odmalena jako voljela književnost, a jednako tako ju je privlačio i vjerski svijet. Mnogo može zahvaliti tadašnjemu serdahelskom učitelju Stipanu Blažetinu, koji je još više usadio u njih ljubav prema književnosti, a zapravo im pomagao u kojem životnom smjeru neka nastave. Jeličinoj obitelji nije nepoznata pjesma i glazba, naime muž kao mladić svirao je gitaru u Mura bandu, a također i sinovi Kristijan te Grga sviraju poneko glazbalo. Obitelj, vjera i hrvatstvo jesu kamen temeljac čvrste obitelji, tvrdi Jelica Fabić-Kőrösi. Jako je privržena svojemu rodnom kraju Pomurju, običajima i kajkavštini. Nažalost, kako su kućanski predmeti predaka nestajali iz kuća, tako je postupno nestalo i običaja, pa jezika. Kao svugdje u nas. Voli živjeti u velegradu, posjećuje koncerte, kazališne predstave i izložbe, a ne posljednjem redu voli svoje kolege. I ovdje se osjeća kao doma, ali kada pođe u mirovinu, vraća se u Zalu, ima planove da će nastaviti svoj istraživački rad. Naime, njezini diplomski radovi „Povijest kapelice u Serdahelu i Mlinarcima” i „Sačuvanje kajkavskog jezika u crkvenim molitvenicima, pismima i u govoru, na području sumartonske i serdahelske crkvene župe”, kako reče, daju se nastaviti.
Čudni su nam životni putovi, zar ne? Neki u nas žive poput ptica selica u Mađarskoj, ali unatoč tomu nikada nisu zaboravili davati i pomagati. Vazda su se znali podignuti i nastaviti put. Takva je snažna osoba i Jelica Fabić-Kőrösi.

Kristina Goher

 

© 2014. Croatica Kulturális, Információs és Kiadói Nonprofit Kft.

Top Desktop version