„Ako sam se jur popao orati na ovi polji, orat ću do zadnje brazde!“
Dugoljetni predsjednik Hrvatske samouprave u Umoku, utemeljitelj hrvatskoga jačkarnoga zbora „Tulipan”, a s tim skupa i pokretač hrvatskoga kulturnoga djelovanja u dotičnom selu, 11. aprila je napunio 80. ljeto svojega jako aktivnoga žitka. Prilikom okrugloga jubileja čestitali su mu kotrigi familije, a na obiteljskom svečevanju jednu uru dugo su mu svirali i tamburaši „Kajkavci”.
Tajedan dan kasnije, 19. aprila, u nedilju otpodne, istaknutomu stanovniku Umoka, čije zasluge su nepozabljive u hrvatskoj svakidašnjici, u Općinskom stanu su gratulirali načelnik Umoka Atila Horvat, zastupnik Seoske samouprave Janoš Horvat i novi predsjednik domaće Hrvatske samouprave Adam Horvat. Torta, šampanjac, kapljice dobroga vina i velika škatulja poklona s druženjem su služili kot rodjendanska oprema. U okviru svečevanja je napravljen i ov kratki razgovor s jubilarom.
Što je vaša tajna da ste i danas ovako aktivni, u dobroj fizičkoj kondiciji još svenek djelatni, prvenstveno na hrvatskom polju?
– Mislim to je dužičko vrime da bi sve človik povidao, ali gvišan sam da u tom su generacije, naši preci ki su bili Hrvati. Imam rodopopis od naše familije, od 1635. ljeta i tote se vidi da jedni su duglje živili, drugi manje, ali i to moram reći da sam ja zadnji Jurinković. To ime će se sad izgubiti u Umoku, jer ja samo kćerku imam, a ona nima sina, i to ime će jednoga dana s manom skupa nestati.
To je onda srcu teško primiti, ne?
– Mene to veseli da sam ja moje osamdeseto ljeto mogao završiti. Čuda dobroga i lošega sam iskusio, ali 1989. ljeta sam utemeljio ovo naše društvo, iz kojega se je grupa „Kajkavci“ podignula gori, tamburaši i tancoši. Stare žene i muži, ki su s manom jačili, oni, nažalost, ne žividu jur, ali mladi su prikzneli kulturno djelovanje. Lani sam Adamu Horvatu prikdao predsjedničtvo Hrvatske samouprave, hvala Bogu, on to dalje nosi na visokoj liniji.
Kade je hrvatska priredba, veći dogodjaj, Vi ste tamo, ne samo u selu nego i u okolici. Vidila sam Vas u Koljnofu na pjesničkom susretu, a isto tako i va Prisiki na Fickinom spomendanu. Znaju Vas svagdir tako da u Umoku ste Vi „krivi“ u najnovije vrime za „svehrvatsko“. Kakova je to ćut?
– To sam prvi put, pred 26-imi ljeti, rekao, kad smo nastupali s jačkarnim zborom, da sam ja „kriv“ za ovo da je ovo počelo. Ne znam, kako će dojti van, to stoji na vami Umočani. Mi smo simbol postavili, jedno stablo, čiji hrvatski korijeni su jako poginuli, nisu prejaki. Molim Vas da vi čuvajte ovo stablo da korijeni počvrstidu i nekate grančice otkinuti, neka bude cvijeća i sadja. Tako sam rekao onda, a ja mislim da smo danas tamo došli da smo dobili i cvijeće i sadje. Zbog toga sam srićan i veseo.
U mirovini ste punih 20 ljet, dobro se držite, i pravoda mirovanja nij. Kako znam, još vik djelate na nečemu, što će biti opet vridno i zanimljivo za vaše Hrvate…
– Da, pobiram stare hrvatske riči ke su nestale iz našega jezika, koji je sad jur jako mišan. Čuda pametim one riči ke se već ne hasnuju, pak bi se čisto i zgubile. Ja sam najprzneo mojega rječnika od glave, jer je to djelo začeo dr. Joško Horvat, direktor šopronske gimnazije, ki je umro, a rukopis mu je ostao. Nažalost, nije već mogao završiti svoje vridno djelo siromah, i onda su me njegovi rodjaki, a posebno brat prosili da neka probam dalje djelati, popisati kajkavske riči. Ja se trsim, jur sam vrlo čuda nabrao, to će biti novo djelo našega sela, u kom će se viditi, kako su se pominali naši stari va Umoki.
Kad smo se zadnji put našli na razgovoru, još ste mi guslali na harmoniki. Mogli ste još guslati?
– Kako človik ostarne, sve manje svira. Šalamije, morem reći po starom, još koč-toč najprzamem. Kad sam se popao sa zborom jačiti, onda su mi rekli, mi ćemo ti jačiti Joško, ali ti nam moraš guslati. Tako je to bilo onda, a danas imamo jako dobre tamburaše, a u jesen se pripravljamo u Hrvatsku. Tamo su nam dragi, dobri prijatelji više od 16 ljet u Savskom Marofu. Drago je nam da imamo je i ufamo se da će ovo prijateljstvo dugo durati s KUD-om „Januševec“.
Svega imate što druga hrvatska sela, zahvaljujući i Vam. Ste danas zadovoljni?
– Ja se veselim, ja mislim da je mene to držalo va moći i va zdravlji. Človik mora živiti. I kod firme sam radio med ljudi, kad sam pak va penziju zašao, onda sam bio va društvu. Popao sam ovo hrvatsko djelovanje iako sam mislio da neće dugo durati i da će ovo sve prestati. Hvala Bogu, još sada ide kulturno djelovanje, hrvatski jezik ne najviše, ali ja mislim da kašnje će dojti. Va čuvarnici mladi se uču hrvatski tanac, povidajke, ako sada ne, kašnje će dica volju dobiti za hrvatski jezik. Ja sam va tem. Znate, kako je rekao jedan ruski pjesnik? „Ako sam se jur popao orati na ovi polji, orat ću do zadnje brazde!“Ja se k tomu držim…
Razgovarala: Timea Horvat
