"Hrvatska koja bi se odrekla Hrvata izvan Hrvatske, bila bi Hrvatska koja ne bi disala punim plućima.”
Hrvatska koja bi se odrekla Hrvata izvan Hrvatske, bila bi Hrvatska koja ne bi disala punim plućima.” „Hrvatska koja bi se odrekla Hrvata izvan Hrvatske, bila U dvodnevnom posjetu Mađarskoj, 21. – 22. studenoga, boravio je na poziv svoga kolege ministra Pétera Szíjjártóa potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier. Tom je prilikom dao intervju za Medijski centar Croatica.
Razgovor vodila: Branka Pavić Blažetin
Razgovaramo nakon sastanka s predstavnicima Hrvata u Mađarskoj, u zgradi Veleposlanstva Republike Hrvatske u Budimpešti. Ministre Stier, o čemu je bilo riječi na sastanku?
Mislim da je jako važno imati kontakt s našim ljudima pogotovo kada govorimo o Hrvatima u Mađarskoj, koji doista imaju jedan položaj gdje su i čimbenik u mađarskom društvu, jedna poveznica između Hrvatske i Mađarske, što mi jako cijenimo. Osobno imam i poseban senzibilitet prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske s obzirom da sam i sam rođen izvan Republike Hrvatske, u Buenos Airesu, iako se ne može usporediti položaj Hrvata u Argentini, koji su iseljenici, s položajem i statusom Hrvata u Mađarskoj, koji su autohtoni. Međutim, ono što sigurno posebno ili na poseban način razumijem jest to koliko je važno sačuvati hrvatski jezik i kroz jezik identitet. I sam sam svojedobno u Buenos Airesu pokrenuo jedan tjednik zajedno sa svojim kolegom Mirkom Hasenajem. I kroz taj hrvatski tjednik smo isto tako pokušavali u vremenima prije interneta – zamislite koliko smo stari – održati tu poveznicu s Hrvatskom kroz vijesti, aktualnosti. I naravno, vijesti iz same zajednice. Tako da nije mi stran upravo taj duh njegovanja hrvatskog identiteta u hrvatskoj zajednici bez obzira da li je ona autohtona ili ona iseljenička, ali je izvan Republike Hrvatske. I zato smatram da i kao ministar kada dođem u zemlju gdje žive i Hrvati, onda je ne samo moja dužnost nego i moja privilegija s njima se susresti.
Nacionalni je interes svake države da prepoznaje svoje građane i državljane i pripadnike istoga naroda izvan svojih granica. Što vas je posebice zanimalo prilikom susreta s predstavnicima Hrvata u Mađarskoj?
Dakle, ono što smo htjeli jest ustanoviti gdje se trenutno nalazimo i koji su eventualni neki novi vidovi suradnje i unapređenja položaja Hrvata u Mađarskoj. Mislim da je važno reći to da se priprema već za početak sljedeće godine, negdje u veljači ili ožujku, sjednica Mješovitog odbora za manjine, što daje onda jedan kontinuitet u smislu institucionalnog rada hrvatske i mađarske države u brizi za Hrvate u Mađarskoj, odnosno Mađare u Hrvatskoj. U tom kontekstu mogu se istaknuti i neki projekti. Danas smo govorili i o nizu inicijativa, ja ću samo spomenuti one koje su možda sad u nekoj fazi bližeg izvršenja, to je npr. Hrvatsko narodno kazalište u Pečuhu. Očekujem da će obnova završiti i biti obavljena do ljeta iduće godine. S hrvatske strane pak ulogu Hrvatska je preuzela obavezu što se tiče osnovne škole u Lugu, i to bi trebalo biti realizirano do 2018. godine ako sve bude išlo po planu. Naravno, tu bilo bitno čuti na koji su način Hrvati u Mađarskoj i na političkoj pozornici isto tako zastupljeni. Postoji ta asimetrija u smislu da u Hrvatskoj mađarski zastupnik, u ovom trenutku Robert Jankovics, koji podržava ovu hrvatsku vladu, ima i pravo glasovati, a Mišo Hepp kao zastupnik Hrvata u Mađarskom parlamentu, ima jedan drugačiji status. No i taj status je jedna novina koja je otprije malo više dvije godine. O tome ćemo razgovarati naravno i s predstavnicima Mađarske i upravo zbog toga i služe takvi forumi kao što je Mješoviti odbor za manjine. Mislim da je isto tako važno istaknuti ulogu školstva, i o tome smo dosta danas razgovarali, dakle tu je važno vidjeti isto s mađarskim vlastima da li se možda kroz veći angažman Hrvatske državne samouprave mogu očuvati i škole na hrvatskom jeziku u nekim manjim mjestima koje možda u protivnom i prijeti opasnost da se ugase. Školstvo i institucionalizirano školstvo esencijalno je za očuvanje jezika, i onda kroz jezik i kulturu i identitet Hrvata u Mađarskoj.
Hoće li hrvatska država tražiti u razgovorima s mađarskom stranom reciprocitet glede položaja Hrvata u Mađarskoj?
Mi ćemo to sigurno istaknuti, mi ćemo staviti tu temu na dnevni red. S naše strane u Hrvatskoj je uređenje tako da postoji parlamentarno zastupstvo, a u Mađarskoj je to pitanje drugačije uređeno, pa želimo čuti i od mađarskih vlasti u kojem smjeru namjeravaju ići ili kojim tempom. Ono što je važno reći jest da to pitanje otvaramo u jednoj dobroj vjeri i u jednom duhu dobre suradnje, po pitanju zaštite nacionalnih manjina kao uzorne i kao primjer koje bi mogle i druge države u Europi slijediti. Prema tome to je kontekst koje mi otvaramo, dakle u dobroj namjeri i u duhu dobrosusjedske suradnje, ali gdje ćemo isto tako istaknuti, evo, da ta asimetrija postoji, pa čuti i s mađarske strane kakva su njihova razmišljanja i eventualni planovi.
Hrvatska politika u svakoj prilici pri bilateralnim susretima s mađarskim kolegama ističe kako je Mađarska već 25 godina veliki prijatelj Republike Hrvatske, kako devedesetih godina tako i pri ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Nova hrvatska vlada u kojoj će mjeri mijenjati dosadašnju vanjsku politiku prema Mađarskoj?
Naša je ambicija zajedno s Mađarskom razviti u svim segmentima dobre odnose na temelju međusobnog uvažavanja, na temelju toga da svaka strana, naravno, želi zaštititi svoje nacionalne interese. Mi ne vidimo to kao nešto što je prepreka, nego što može biti dobar temelj za prepoznavanje onih područja gdje se ti interesi poklapaju. Postoji kao što i kod svakog susjeda i otvorene teme, međutim intencija je mojeg posjeta, a to je prvi posjet kao ministar vanjskih poslova baš Mađarskoj, baš u ovom trenutku da stvorimo jednu novu atmosferu, jednu novu dinamiku u našim odnosima. Tako da tu dinamiku želimo ne samo održati u bilateralnoj sferi nego isto tako je i projektirati prema jugoistoku Europe. Zajednički nam je interes da jugoistok Europe bude stabilan, da on krene prema europskim i euroatlantskim integracijama, naravno uz ispunjavanje svih potrebnih uvjeta. Tako da će i to biti tema naših razgovora s mađarskim kolegama.
Nedavno ste se izjavili kako Hrvatska želi pridonijeti stabilizaciju europskog jugoistoka, kao važnog elementa stabilnosti Europe. Vaš kolega, ministar Szíjjártó danas je u Srbiji, sutra se vi sastajete s njim, tako da će vjerojatno u tom kontekstu biti puno zajedničkih tema.
Rekli ste da ste dijete iseljene Hrvatske. Kao dijete iseljene Hrvatske, kako vi sagledavate integraciju pripadnika hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske u društveni, politički, kulturni prostor matičnoga naroda, da li se ja mogu nadati da će moja dva sina, kao četvrta ili peta generacija, biti dobrodošli u toj integraciji matičnih prostora ako žele na neki način biti u njemu upravo svojim talentom ili svojom energijom doprinijeti razvitku Hrvatske. Što će nova hrvatska vlada na tom polju raditi?
Mislim da je prvo važno reći da je intencija hrvatske države i ustavna isto tako kategorija briga za Hrvate, položaj Hrvata izvan Republike Hrvatske. Dakle, to je u našem Ustavu, to je naša ustavna obaveza. Drugo, da kada govorimo o iseljenoj Hrvatskoj, naravno tu kada moramo napraviti jednu malu digresiju. Hrvati u Mađarskoj nisu iseljena Hrvatska, oni su ovdje autohtoni. Ali kada govorimo o Hrvatima izvan Hrvatske, ako hoćete, onda u širem tom konceptu koji obuhvaća i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini kao konstitutivan narod, koji obuhvaća i naše autohtone zajednice kao što su Hrvati u Mađarskoj, to obuhvaća i iseljeničke zajednice, dakle te tri različite kategorije, to su jednostavno dio i našeg nacionalnog korpusa. Hrvatska koja bi se odrekla Hrvata izvan Hrvatske, bila bi Hrvatska koja jednostavno ne bi disala punim plućima, nego bi samo s jednim i to definitivno ne bi bilo dovoljno za razvoj Republike Hrvatske. I na taj način gledamo. E sad kako to konkretno realizirati, to je upravo bio predmet strategije za Hrvate i za Hrvatsku koju je donijela vlada HDZ-a u mandatu 2011. godine koja je kasnije realiziran na temelju te strategije kroz osnivanje Savjeta i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske. Ta se strategija počela implementirati, puni efekti još naravno možda nisu do kraja vidljivi, međutim na jedan institucionalni način se pokušava držati tu poveznicu između Hrvata izvan Hrvatske i matice, kroz konkretne projekte i, naravno, kroz financijsku pomoć u onoj mjeri kojoj Hrvatska to danas može i učiniti. Ono što je tu po meni još jedna dodatna, jedan dodatni element pogotovo kada se prisjećam svog iskustva iz daleke Argentine, to su nove tehnologije, pogotovo na području komunikacija. Danas vi možete u virtualnom svijetu odmah saznati što se događa u Hrvatskoj, pa biti gotovo dio nekih događaja kroz digitalni svijet, nekih događaja u Hrvatskoj pratiti sve što se u domovini događa, i to treba iskoristiti. Naravno, preduvjet je zato jezik. I zato ponavljam, izuzetna je važnost u tome da sustav školstva, ali i njegovanje hrvatskog jezika doma, kod obitelji bude jedan od aktiviteta rada s Hrvatima u Mađarskoj.
Autor ste knjige „Nova Hrvatska paradigma u ogledu društvenoj integraciji i razvoju...” Zastupate tezu da se sve političke institucije moraju otvoriti. Vi ste vrlo otvoren čovjek. Moram kazati jako je ugodno s Vama razgovarati Otvorenost ekonomskih institucija, bolja integriranost građana, itd., pridonijet će našem boljitku!
Dobro. Teza je ta da naše institucije i političke i ekonomske u Hrvatskoj su se već sada malo-više otvorile u odnosu na situaciju koja je bila prije osamostaljivanje Hrvatske i demokratskih promjena. Dakle, prije jedino se moglo biti sudionik političkih procesa, a onda i gospodarskih procesa ako ste bili član partije, a to je bilo pet posto stanovništva, dakle 95 posto nije moglo biti u toj eliti jer ako niste imali člansku iskaznicu, niste jednostavno mogli doći do određenih funkcija, mogli ste imati naravno posao, ali imali ste određenu nit, određeno ograničenje u vašem razvoju. Cijeli jedan segment hrvatskog nacionalnog korpusa, kao što su bili iseljeni Hrvati, bili su ...tretirani kao neprijateljska emigracija. Dolaskom demokratskih promjena, Tuđmanovom pomirbom iseljene domovinske hrvatske te su se institucije u određenoj mjeri počele otvarati. Međutim, i to je naravno odlično i to je dobro, međutim ono što predlažem u toj knjizi, jest da se one puno više moraju otvoriti jer iako sada u pravnom smislu postoji ta jednakost, u faktičnom je i dalje teško se za mnoge segmente u društvu, probiti se do političkih institucija, a u ekonomskim institucijama na neki način postoji to da uspjeh ovisi više o tome da li imate dobru vezu pogotovo s političarima i onima koji odlučuju o nekim poslovima, nego ako ste dobri, efikasni, konkurentni itd. Dakle, to je nešto što ekonomisti nazivaju ortačkim ili klijentelističkim kapitalizmom koji sužava prostor kreativnosti i kompetitivnosti, pa onda i napretka. Međutim, te ekonomske institucije da se one otvore, bitno je prvo otvoriti ove političke jer one vise o tim političkim institucijama i zato u tom eseju predlažem jednu raspravu, ne kažem da dogmatski se mora sve što ja kažem slijediti, nego pozivam samo na jednu raspravu, ali predlažem određene vidove demokratizacije prvenstveno političkih stranaka kroz institute kao što je jedan član jedan glas, proširivanje tog koncepta na izbor različitih dužnosti u stranci i sličnih takvih prijedloga. Kažem, to nije Sveto pismo. O svemu se može raspravljati. Zapravo intencija tog eseja je potaknuti, evo, jednu diskusiju, raspravu koja bi dovela do jedne nove paradigme, to znači do novih vrijednosti koje su širom prihvaćene u društvu kao temelj za razvoj. Tako da otvorenost postane i ta veća demokratičnost naših političkih pa onda gospodarskih institucija postane nešto što je aspiracija svih relevantnih čimbenika i u politici i u društvu. Knjiga je imala svoj efekt u smislu da je potaknula raspravu, ali naravno to je samo jedan mali doprinos intelektualnoj raspravi i ono što je pred nama jesu konkretni potezi u kojima svi politički i društveni čimbenici, po meni, moraju se uključiti i dati svoje mišljenje i svoje viđenje
Europa funkcionira na taj način?
Pa, nije ta teza nešto što sam ja izmislio, naravno, pisali su razni autori o tome, postoji čak i jedna knjiga dvojice autora Acemoglu i Robinsona koja se zove „Zašto zemlje propadaju?”. Evo koje ja naravno i citiram u svom eseju i onda te neke teze prilagođavam odnosno pokušavam primijeniti i našoj hrvatskoj zbilji s kombinacijom drugih teorija, ali Acemoglu i Robinson npr. tu svoju tezu bazira na to da su uspješne zemlje bile one koje su doista imale otvorene političke institucije pa onda i gospodarske, a u trenutku kada bi se počele zatvarati, te su počele i propadati. One zemlje koje su otvorenije, mogu bolje prosperirati. To je jedna teza, kažem otvorena za raspravu, ali ja sam pokušao inspirirati i tim tezama i drugim teorijama ponuditi nešto što bi mogla biti jedna nova paradigma za razvoj u Hrvatskoj.
Ta se teza može odnositi i na manjinske zajednice, za koje je važno pitanje otvorenosti, i one moraju biti otvorene i inovativne. Manjine trebaju biti u aktualnoj vlasti ili ne trebaju? Moraju li biti, recimo, tako uz vlast?
Dobro, to su različita pitanja... Mislim da svaka zajednica može svoju organizaciju i na način da potiče protok, što bi rekli, svježe krvi, dakle novih ljudi s novim idejama, koja će biti otvorena tome da prihvati i nove neke vidove razvoja, a s druge strane, ovo je drugo pitanje, to je da li manjine trebaju biti, to je sad jedno taktičko i političko pitanje, ja mislim da je prirodno da predstavnici nacionalnih manjina budu uz vladajuću većinu u parlamentu i onda u izvršnoj vlasti jer na taj način mogu najbolje osigurati interese svoje zajednice. Bez obzira da li, evo, u Hrvatskoj sada pričam, bez obzira da li je vlada desnog ili lijevog centra, mislim da bi bilo prirodno da manjine ne budu te koje će sada voditi neku ideološku bitku, one će zastupati interese pripadnika svojih zajednica, svoje nacionalne manjine, a za to je naravno prirodno da podrže većinu koju su hrvatski građani izabrali na izborima. Tako da taj vid pozicioniranja predstavnika manjine čini mi se prirodan, i to ne samo u Republici Hrvatskoj.
Ima li uopće u Europskoj uniji, u članicama zemljama Europske unije praksa za takvo zastupništvo manjina kao u Republici Hrvatskoj?
Pa Hrvatska je tu posebna, nije jedina, ali definitivno je posebna po tome što je i taj ustavni zakon o položaju nacionalnih manjina bio donesen baš kao ustavni zakon u trenutku kada je, evo, predsjednik Franjo Tuđman tražio i naravno cijela hrvatska vlada međunarodno priznanje nove Hrvatske, mlade Hrvatske države i u tom kontekstu je i taj zakon donesen. On je dio naše sada političke kulture, samo što mislim da je važno da se kroz praksu uspostavi taj vid suradnje između parlamentarne većine i predstavnika nacionalnih manjina da oni budu uvijek uz vladajuću većinu ne kao onaj odlučujući fakt koji će odlučivati tko je na vlasti, tko nije, nego kao onaj faktor koji će nadopuniti, oplemeniti parlamentarnu većinu s posebnim temama koje su relevantne za nacionalnu manjinu.
