Razgovor vodila: Branka Pavić Blažetin
Razgovaramo s gospodinom Mišom Heppom, bivšim predsjednikom Skupštine Hrvatske državne samouprave u dva mandata, koji je trenutno u funkciji parlamentarnog glasnogovornika Hrvata u Mađarskoj. Tema razgovora jesu protekle četiri godine HDS-ova rada i da tako kažemo na vlasti, osam godina ste bili predsjednik HDS-a.
Želim sumirati ne samo četiri godine već moram svih osam. Imao sam veliku sreću kada sam preuzeo tu funkciju, naime odmah na samom početku prvi moj zadatak bio je da otvorim Muzej sakralne umjetnosti Hrvata u Mađarskoj, što je bilo pripremljeno, 90 % bilo je završeno, završne radove sam već ja koordinirao, ali svakako sam bio kod rođenja jedne državne hrvatske ustanove koja nam i od tada veoma lijepo funkcionira. Ako idem dalje, mogu reći da sam također bio sretan za svoga dva mandata jer sam od samog početka, dakle od pisanja natječaja do izgradnje santovačkog učeničkog doma, bio na čelu samouprave, odnosno koordinirao sam sve te poslove i s jednom ugodnom svečanošću smo to otvorili, dakle opet sam bio kod jedne ustanove. Zatim odmah na samom početku ja sam uvijek imao stav, i ne samo otkad sam predsjednik nego i prije, da hrvatske ustanove, one najvažnije, trebaju biti u rukama Hrvata u Mađarskoj. Zato odmah smo pokrenuli proces preuzimanja Hrvatskoga kluba Augusta Šenoe. I to ne samo preuzimanje kao ustanove da budemo održavatelji već da budemo i vlasnici. Zatim prije nekoliko godina kad smo odlučili da se preuzme Vrtić, osnovna škola, gimnazija i učenički dom Miroslava Krleže, pod istim uvjetima od grada, poslije temeljite obnove, to smo i uspjeli. Možemo sada reći da imamo četiri veoma važne ustanove koje su za dvadeset godina u takvoj situaciji, odnosno u takvom stanju da mnogo velikih obnova, ili puno troška neće dati Hrvatima. Tko da to radi? Eto, uskoro je došlo i do toga da smo osnovali Medijski centar u okviru Croatice gdje smo spojili snage i pisanih i elektronskih medija, dakle i internetski radio Croatica i Hrvatski glasnik su sad u jednom sklopu …
Ako idem dalje, opet, za svih tih osam godina ma tko da govori išta, stavili smo na noge i Zavičaj na otoku Pagu, jer što smo tamo preuzeli, da nisam bio tamo, ne bih vjerovao, da je prokisnuo krov, krevetnina je plivala u krevetu, prozori razlupani, nitko se nije bavio time, jedva je bilo gostiju, a ove godine, devet tisuća gosti smo imali u ovoj godini! Iako još nije kraj godine! Dakle, opet sam bio sudionik jednog vrlo pozitivnog akta života Hrvata u Mađarskoj. Radimo opet jedan projekt, proširuje se objekt na Pagu, i to s malim wellness-centrom, zidovi su već podignuti i nadamo se da će uskoro biti pod krovom, pa onda u zimu zna se kakve su tamo vremenske prilike, dakle može se to završiti možda i za kraj godine, na doček Nove godine, pa opet smo dali jedan sadržaj tomu i to je isto bilo još u mandatu ovog saziva. Ostavio sam na kraj, ali njih moramo svakako spomenuti. Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj koji je jedan od temeljnih i važnih ustanova koja je preseljena baš u ovom periodu preseljena u nove prostore. Zaposlili smo jednog znanstvenog novaka, imamo tamo i tehničko osoblje, tako da ne mislim da tu stvari ne mogu ići naprijed, ali budući da sam baš danas bio na sjednici Odbora za narodnosti pri Mađarskom parlamentu i do kraja ovog tjedna moramo dati viziju za idući godišnji proračun, naime sad se priprema zakon o proračunu za 2015. godinu. Sad forintalno vrlo je to teško, ali postotno koliko bi trebalo povećati ustanovni fond i fond, odnosno i proračun državne samouprave jer zna se da zadnjih skoro deset godina nije bio taj fond podignut. Dakle nije bilo više novaca. Bilo je danas riječi o tome da u onoj nekadašnjoj zakladi za narodnosti gdje je bilo na početku, još se sjećam kad sam bio tamo i kurator, bilo je 620 milijuna forinti. Onda su uzete novine u visini od 200 milijuna forinti, što također nije podignuto ni s jednom krajcarom. Prema tome, moramo raditi na tome i hvala Bogu u tom Odboru sada imamo osam nekadašnjih predsjednika, dakle od 13. koji su do 12-og bili predsjednici aktualnih državnih samouprava. Senzibilni su, znaju što je to, i onih pet oni su također iskusni ljudi koji su dobro uhodani u taj posao.
I da se vratimo, HDS - u, našoj Croatici, tu imamo možda nekih pitanja. Nažalost, Nagymező 49, tu zgradu odnosno prostorije koje već godinama prodajemo, svatko bi kupio zabadava, normalno da skupštinsku odluku se držimo, dakle ne damo, mogli bismo par milijuna pustiti, ali sad neki ljudi bi kupili odmah, samo da damo za pola, normalno da to nećemo dati. Što se tiče ove nove zgrade u Ulici Nagymező 68, koju sada posjedujemo, djeluju sada i mediji pa i tiskara, pa tu je i tzv. kulturni centar Hrvata u Budimpešti, manje-više koriste prostore u ovoj zgradi. Bilanca još nije zadovoljavajuća, čekamo ishod tih mogućnosti koji su nam pružene zbog tiskanja udžbenika, narodnosnih udžbenika koji dosta kilavo to ide jer ponekad potegni, povuci pa onda ima novaca, te nema novaca, autori ne uvijek završavaju tako rukopise kako bi trebalo, dakle ne bih opravdao time njihovo djelovanje, mislim Croatica bi se mogla malo potruditi. Dakle, kad bi zaokružio čitavu priču od osam godina, onda mogu reći da nisam zadovoljan.
Zadovoljan narodnosni čovjek ne postoji ili ako postoji, onda ga nema, jer narodnosti uvijek je nosio elan i ono da hoće nešto bolje napraviti i više napraviti za svoju zajednicu, ali sam ponosan na sve one ljude koji djeluju na tom polju, dakle od najmanjeg sela do velegrada, i velikih gradova i naših ustanova, naravno, koji su u boljoj situaciji i sad na samome kraju već ova skupština nije htjela donijeti takve odluke i zato smo samo preporuke dali da se počne oko toga rasprava da li i pod kojim uvjetima možemo preuzeti školski centar, Vrtić, osnovnu školu, gimnaziju i đački dom u Budimpešti, da još imamo više naših školskih ustanova. Radujemo se vijesti, i ja osobno, da smo opet neki takav projekt pružali i drugima koji do sada, barem u našim krugovima, nije bio, da je mjesna Hrvatska samouprava u Koljnofu preuzela osnovnu školu i vrtić.
Tako da i ja i svi mi navijamo da to uspije, da to bude uspješno, s ministrom su potpisali ugovor o financiranju. Ako to tako funkcionira, onda treba znati da je to stopostotno financiranje, prema tome ne bi trebalo biti nikakvih problema.
Što smatram neuspjehom, a to dijelom pripisujem i sebi, iako ja osobno i oni koji su radili na tom projektu puno su učinili da u najprestižnijim gimnazijama u Kaniži, dakle to su... tamo gdje ima i učeničkog doma i oni bi jedan razred pokrenuli da je minimum 12 učenika okupljeno za hrvatski jezik, za učenje hrvatskog jezika. Treba znati da u toj gimnaziji ima preko 30 hrvatskih učenika iz okolnih mjesta, dakle tu ne bi trebao biti nikakav problem. Isti je problem kod premontrejskih sestara u Sambotelu gdje su također voljni otvoriti što više, tamo je državni ured već dao sve dozvole, imaju sve planove, nastavni plan, sve imaju, tako da i u tome je naša škola u Pečuhu odigrala veoma važnu ulogu jer su kopirali manje-više taj sistem. Dakle mi smo sve učinili i tu smo također doživjeli jedan debakl jer, ne znam zašto, ne žele upisati svoju djecu u te gimnazije. Ja sam išao putem onim što mi je vodio da daleko je Budimpešta, daleko je Pečuh, roditeljima je to materijalno teško, da ipak ne izgubimo tu mladež, jer ja, ako netko pozna mene i zna moj životni put, onda on zna, ako i ne zna, onda taj nije u toj našoj branši da sam 40 godina bio u folkloru, dakle ako netko kaže da ja ne volim folklor, običaje, glazbu, ples, narodne nošnje i sve to skupa, onda vjerojatno nije upućen u te naše stvari i sad ja mislim da bi ljudi trebali razmisliti da li je budućnost tamburanje i ples ili je to hrvatski jezik, i to možda hrvatski standardni jezik i, daj, Bože, da još i svatko govori i svoje narječje.
Gospodine Hepp, vi ste nam tu zapravo ocrtali u prvom redu segment kulturne autonomije Hrvata u Mađarskoj i procese koji su se odvijali u zadnjih osam godina u okviru proširenja kulturne autonomije i preuzimanja određenih institucija pod nadležnost Hrvatske državne samouprave. To su bile dijelom institucije koje ste više-manje i morali preuzeti i željeli preuzeti. Mnogi su vas optuživali u zadnje četiri godine, a sada kažu da ste previše čvrstom rukom, da tako kažemo, vodili skupštinu HDS-a. Koliko je to bilo potrebno da bi se određeni programi ostvarili, da bi se određeni projekti realizirali?
Znate što, ja u svojoj praksi, i to je životno iskustvo moje da ako je jedno tijelo kao što je to Državna samouprava ma koliko bilo i negirano od strane nekih u zadnje dvije godine, tako reći odradilo je svoj zadatak i oni koji nisu došli za dvije godine, nisu došli i sada pušu vjetar nek’ malo razmisle. Čvrstom rukom voditi što podrazumijevate pod tim, ali ja sam nastojao da sve ono što Skupština odluči, sve ono što je dobrobit za Hrvate u Mađarskoj, neka se to ostvari. Ako je netko ulazio u neki projekt gradnje nečega itd., to treba znati da je krvav posao. Jednostavno to je više stotina milijuna forinti, ili to izvući iz mađarske države, ili to izvući dijelom iz naše matične domovine. Pa da vam ne kažem koliko je bilo tu peripetija oko toga, i sad opet, nešto sam zaboravio na kraju a isto je to nešto vezano uz ustanovnu pozadinu, ja mislim da ustanovna pozadina nije samo dio kulturne autonomije, već to je dio politiziranja prema većinskoj naciji. I možda nije ni to slučajno što kada je prije sedam godina osnovan tzv. Savez, i to na našu inicijativu, Savez državnih manjinskih samouprava, da smo mi bili centar i još dandanas dok ne dam otkaz, ali to mogu samo onda kad bude novih predsjednika, i ja sam u drugom mandatu bio i predsjednik i sve preko nas je išlo prema vladi i mi smo usuglašavali mišljenje svih ostalih, što je dijelom uspjelo, dijelom nije jer, normalo, onaj koji nema škole, njemu ne boli isti prst kao ostalima koji ne samo škole nego ustanove itd. Počeli smo projekt, športsko dvorište u Pečuhu u Miroslavu Krleži, što je izostalo iz onoga glavnog obnoviteljskog projekta i pošto se zna da vrtić i škola odnosno gimnazija dosta su udaljeni jedno od drugoga i roditelji po danu ako su imali dvoje djece, putovali su po 15 kilometara po gradu da ih vukare lijevo, desno. Pošto je ispod škole, odnosno u školskom dvorištu. postoji jedna zgrada koja je i inače bila vrtić, sad se koriste time baptisti za mladež s posebnim potrebama, i sad smo to zamijenili za jednu sličnu ustanovu i sada pokušavamo to obnoviti. Ako zbrojim europske natječaje onako ugrubo, onda smo preko milijardu forinti, dakle u tih osam godina uspjeli dobiti.
Kada govorimo o novcima, možemo kazati da od 2006. kada ste vi postali predsjednik, odnosno u prvom mandatu bili predsjednik Hrvatske državne samouprave, pa do, evo, preko drugog mandata pa do kraja da se preuzimanje velikog broja tih velikih institucija kao što je pečuška škola s velikim proračunom, velikim brojem djelatnika, da se odgovornost vrhovnog političkog tijela Hrvata u Mađarskoj, da ne kažem udvostručila udeseterostručila, jer zapravo radi se o jednom proračunu koji je od 2014. milijardu dvjesto pedeset i nešto milijuna plus radi recimo o ljudima koji su zaposleni u tim institucijama, to je bilo sada, grubo ću reći, sigurno 250 djelatnika. Kako vidite, koliko tu ove cifre novčane i ljudske, kolika je onda zapravo odgovornost ljudi koji su sjedili i koji će sjediti u budućem sastavu Skupštine Hrvatske državne samouprave.
Sustav funkcionira tako da Skupština kao političko tijelo, najviše političko tijelo Hrvata u Mađarskoj, donese odluke. Sad u kojem postotku za ili protiv ili suzdržanih, ako se prihvati i s jednim plus glasom, onda to se mora izvršiti. Ali odgovornost je na predsjedniku, jer nijednog skupštinara ako dođe državno odvjetništvo, ili neki koji pregledavaju nas stvarno da vam ne kažem pred izborima tjedan dana su se najavili, državno računovodstvo, da napravimo izvješće o zadnje četiri godine itd. Pa sad blokirali smo, hvala Bogu, jer smo na vrijeme to saznali pa smo preko državnog tajnika riješili dakle i takve situacije da uveče u 4 sata dobijete da u podne drugi dan dajte izvješće o nekom materijalu 120 stranica. Dakle, što hoću reći, sad ja ne bih uveličao moju ulogu, ja sam bio jedan od ravnopravnih članova Skupštine, ali moj potpis je tamo na svim aktima, ja više ne potpisujem, ali znam koje su se cifre javile tamo, i kad ja kažem nekom da milijardu i dvjesto pedeset i šest milijuna forinti, hu, pa to i najbogatija firma bi pozavidjela. Samo ako pogledaš, pečuška škola tristo šezdeset milijuna, Santovo dvjesto osamdeset milijuna, ali ako misli netko da te novce mogu onako da je to na hrpi i damo onima koliko hoćemo, onda se vara. To su namjenski novci i tu nijednu forintu ne možete trošiti jer odmah dobijete po glavi. Tako da odgovornost i Skupštini je normalno velika, ureda je velika i predsjednika, jer predsjednik i to zakon piše, svojom imovinom odgovara za trošenje novaca koji se dobiju i to sad to kažem da smo mi taj novac dobili od mađarske vlade, dakle iz mađarskog proračuna, onda mi ne možemo se požaliti. Možemo biti nezadovoljni, što ja jesam. Ja sam prvi među onima koji je nezadovoljan. Ali jedno moram reći, poštenim određenim radom i obavljenim poslom stekli smo ugled mađarske političke scene i Ministarstva ljudskih resursa i svih ostalih ministarstava kuda smo pripadali, jer pripadali smo mi od Ministarstva pravosuđa do Ministarstva vanjskih poslova itd. Mislim da smo sad možda na najboljem mjestu. Sada smopri Ministarstva ljudskih resursa i posebno tajništva za narodnosti, i sad tako vidim da su tamošnji ljudi senzibilni za sve ovo i što se može izvući iz državnog proračuna, to nam pomognu.
Recite nam, gospodine Hepp, koliko ste u političkom smislu uspjeli u tih osam godina, da tako kažemo, ići ispred akata, samih zakonskih akata koje je dovodila mađarska vlada i svojim sugestijama zapravo progurati određene zakonske akte, kojima se poboljšava položaj, tu mislim u prvom redu na zakon o narodnostima, izborni zakon. Koliko ste vi uspjeli biti tu, da tako kažem, kreativni... Je li ste uspjeli u tome?
Ja mislim da smo dijelom uspjeli. Dakle, zato kažem dijelom uspjeli jer, nažalost, mađarska politička scena još uvijek nije u toj mjeri, kako da kažem, osjećajna prema narodnosnim zajednicama koliko bi to trebala biti i to bi njima olakšao posao. Jer sad o državnom proračunu, sad neću cifre reći, ali ako kažem sto milijuna forinti, ako kažem da je to ništa, nisam kazao pravo. Ali to nisu te veličine sredstava koje bi državi mogle otežati ovaj posao i zato smo često bili zatečeni ovim što sam rekao. Sto dvadeset stranica i dajte mišljenje do sutra. I prije podne smo još pitali da li ima nekih promjena glede našeg financiranja.
A koliko je sama Hrvatska državna samouprava bila stručno osposobljena da reagira na sve te probleme i akte?
Pošto smo to mi uvijek radili zajedno s ostalima, prije svega s onima koji su sličnoga karaktera, dakle koji imaju škole, pa ustanove itd., to je 6–7 narodnosnih zajednica, ostali imaju mislim manje ustanove, dakle ne mogu se mjeriti s nama, ni brojčano ni institucionalno. Dakle, mi smo uvijek usuglašavali, taj savez je uvijek dao to zajedničko mišljenje i ja mislim da smo mi, ako nismo mogli u krajnjoj mjeri utjecati na ishod svih tih političkih odluka, što se tiče, da razdvojimo, ima odluka što vlada daje glede financiranja, to je jedna stvar. Tu smo uspješniji bili nego na političkoj sceni. To moramo priznati jer to je činjenica. Ja mislim da ovim činom, ja sam rekao kad smo bili primljeni kod svih ljudi onih najvažnijih, kao glasnogovornici, svi su nam rekli da smijemo, da budemo malo aktivniji, ne kažem agresivniji, ali neka budemo hrabri i tražimo! To nam je zadnji put ministar ljudskih resursa rekao: tražite jer nije istina da oni ne znaju što nam treba, ali nijemom djetetu ni mati ne razumije riječ...
Imamo na jednoj strani parlamentarne glasnogovornike i narodnosni odbor koji sjedi u Parlamentu, na drugoj strani imamo državne samouprave kao najviša politička tijela, kako vlada ili vladajući zamišljaju tko su zapravo tu istinski partneri njima u određivanju politike prema narodnostima u Mađarskoj ili to je još uvijek u izradbi u pojmovima, to se još uvijek napipava, još uvijek se nešto čeka?
Kada je došlo do tih parlamentarnih izbora i kada smo mi izabrani i znalo se da ni najveće i najbrojnije ne mogu ući u Parlament ma koliko to htjele jer ni pola nisu mogli postići praga, koji je četvrtina samo onoga normalnoga odnosno nenormalnoga, nego proglašenoga praga, onda smo na tim razgovorima stekli dojam da ni njima to ne odgovara. Jer ovo je neko polovično rješenje, mi jesmo, i nismo, a mi iste ovlasti imamo kao što ima itko, dakle kad je donesena odluka, ili se šalju neki papiri.
Sudjelujete li u potpunosti u radu Mađarskoga parlamenta u svim pitanjima?
Apsolutno. Tamo sjedimo, jedino onaj gumb nam ne radi kojim mogu reći da ili ne. Ali tamo sjedimo. Ako je hitan slučaj, onda dolazi kurir i pred kućom mi pruži veliku aktovku da je to za vas i tu potpišite. Ili imamo službene laptope na kojima dobivamo svježe informacije.
Dakle, dnevno ste zapravo u poslu.
Dnevno smo u poslu, i svatko može po svojom habitu to raditi. I ja mislim, i to sam rekao i premijeru zadnji put, ja bih volio da za četiri godine mi i sad skupno gledano odbor koji je formiran odmah s punim pravima predlaganja, dakle mi smo tamo na svim sjednicama, i sada smo odlučili današnjega dana tko u kojem parlamentarnom odboru, dakle od onih četrnaest koji postoje hoće li sudjelovati. Neki će ići u financijski, u kulturni, u prosvjetni dakle što ima tu, takvi koji nisu direktno povezani s nama i svugdje će nas biti. Iako mi možemo bez najave se pojaviti na svim odborima, ali ako se najavimo da mi želimo biti tamo sudionici, onda bez daljnjega možemo dobiti i riječ i u raspravama.
Vi ste sada već bivši predsjednik, dolazi jedna nova skupština, doduše kod Hrvata u Mađarskoj možemo i tako reći nastavlja se započeta politika jer to su zapravo ljudi sa Savezove liste koji će imati većinu u skupštini Hrvatske državne samouprave, kao i u prijaőnjoj. To znači kako će se po nekoj logici stvari započeta politika, započeti smjer nastaviti. Ima manjina koje nisu tako uspjele, nisu one struje pobijedile čiji su predstavnici glasnogovornici u Parlamentu. U kolikoj je mjeri potrebna suradnja između parlamentarnih narodnosnih glasnogovornika i državnih samouprava, skupština da bi se ostvarili zajednički interesi manjine?
Ne u sto, nego u dvjestopostotno je to potrebno, ja želim surađivati sa svakima. Sa Hrvatima, svima skupa u Skupštini koji hoće napredak Hrvata u Mađarskoj. Po bilo kojem pitanju ću biti partner, dakle tu ja neću gledati ni lijevo ni desno. A osjećao sam u vašem pitanju ovo jedno stražnje pitanje, takoreći, koji će biti redoslijed tih važnosti. Vjerojatno pošto je to politička scena, dakle ona uloga u kojoj sam ja sada, kao parlamentarni zastupnik s glasnogovorničkim pravom, to je točna titula, imat će veliki značaj.
Vi ste izjavili nedavno da vidite realne šanse jednom, i to nezadugo, recimo za 5–6 godina, da narodnosni zastupnici budu s punim pravom glasa.
Ja mislim da bi to moglo biti, ali za to će trebati, ne volim riječ jedinstvo, već jači politički lobi, mogli bismo bez daljnjega imati 24 tisuće glasova da smo htjeli. Samo, nismo htjeli. Ili neki nisu htjeli. Uvijek neki ljudi misle, ni tako nećemo uspjeti. A što se tiče ovog pitanja, pošto ja sjedim u tom Parlamentu, ja se sretnem sa svim političkim čimbenicima. Kad je neko pitanje manjinsko, nas voditelji frakcije potraže. Konzultiraju. S nama pregovaraju, dakle kad nas pozovu, onda traže naše mišljenje, osobno naše mišljenje. A naše osobno mišljenje, po mom najdubljem uvjerenju, treba biti mišljenje zajednice, a tamo to samo tako mogu imati to, ja mogu iz svoje prakse, ja mogu donijeti neke odluke, mogu dati savjete, mogu kazati kako je Hrvatima to dobro,
Ja želim da budem nadalje aktivan član Skupštine HDS-a, normalno, ne u tom smislu, ja pravo glasa u Skupštini nemam, nadam se da će me pozvati na sjednice jer ako ne znam što je na sjednici, ne znam zastupati te interese. Veliku mogućnost vidim u radu Narodnosnog odboru jer je on punopravan, dakle ima puno šanse da iznesemo ono što ja ili državne samouprave ne mogu iznijeti. Sad što će biti budućnost Saveza samouprava, to će opet ovisiti o novim predsjednicima državnih samouprava kojih će biti dosta novih, pa će oni odlučiti, oni kao civilnu udrugu žele i ono zadržati, paralelno s ovim Odborom što bi možda i trebali probati barem jedan mandat, da li to funkcionira. Ali Narodnosni odbor pri Mađarskom parlamentu zato je ozbiljna stvar i ozbiljna politička stvarnost.
I ako mi budemo ozbiljni, sad poslije svake sjednice osjećam se uvjerenijim u tome da taj Odbor ima legitimitet i ako postigne ono poštovanje što treba postići preko rada.
Kako vi vidite sad kao čovjek koji je unutra, ali ipak izvana budućeg sastava Hrvatske državne samouprave, kako vidite koji su oni još prioritetni zadaci koje bi po vašem uvjerenju trebalo što prije napraviti i što prije riješiti, i na polju kulturne autonomije i na polju političkog djelovanja Hrvata u Mađarskoj, ako ste rekli da je kulturna autonomija dijelom i političko djelovanje.
Ako me pitate za ovu stvar, onda su ljudi naučili reći, pa trebalo je imati povijesnu distancu da vidim izvana, jer momentalno još ne vidim izvana doduše, sad već nemam nikakve kompetencije, ali sam u toku svih tih zbivanja.
I ja mislim da ta suradnja treba da bude besprijekorna i oni zadaci koji smo mi na samom početku, dakle ovo širenje kulturne autonomije, dakle apsolutno, može se misliti o nekim, preuzimanjem nekih drugih ustanova, ono što nam nedostaje da završimo ovaj projekt što se tiče vrtića.... i drugu fazu santovačke škole, učeničkog doma gdje jedan dio bio bi jer to je i fascinantno i lijepo i sve to. Čekamo, tako je bilo da ćemo sad dobiti uskoro opet neki europski natječaj, pa ćemo krenuti, jer uvijek za dobiveni novac možete lakše dobiti ostali dio nego od nule pokupiti sva ta sredstva. Ni sam ne znam, ja bih uvijek još rekao da oni koji ne žele ovu potpunu kulturnu autonomiju, što se tiče baš školstva, oni moraju razmisliti. Da li su oni prošlost ili hoće budućnost. Jer ako sam ja i prošlost, moja djeca su budućnost, jer nije samo to da napravimo još neke ustanove, već to da su naši mladi na studijama, naši mladi su u Hrvatskoj, neki su u Austriji, pa svugdje su otišli, samo jer su sposobni, znaju što hoće, znaju jezike, dobiju europske fondove, dobiju natječaje i stipendije, što mi je vrlo drago, i ti ljudi ostat će tamo? To nama nije cilj. I ni to nam nije cilj da mi dovučemo profesora hrvatskog jezika iz matične domovine da oni našoj djeci predaju hrvatski jezik. Ja sam bio u par država gdje su to radili, a sada kao član savjetodavnog tijela hrvatske vlade po tom manjinskom pitanju, apsolutno sam uvjeren da ova 94 profesora hrvatskog jezika, točno ih toliko ima jer provjerio sam u svijetu, a njih 44 su u Njemačkoj, ostali su od Australije, Kanade i svugdje, oni ma koliko su dobro plaćeni, ma koliko su dobronamjerni, oni ne razumiju tamošnji hrvatski svijet.
Ova autonomija znači određena radna mjesta, sad to vjerojatno neće biti na tisuću, niti na stotinjak, ali ako desetorici možemo osigurati i to je uspjeh.
U svakom slučaju mislite da autonomiju treba dalje proširivati preuzimanjem temeljnih hrvatskih institucija, a na političkom planu... Koji su ti akti čemu trebamo težiti u prvom redu?
Kada je osnovan naš Odbor u Parlamentu, na samom kraju, je li, prije ljetnog raspusta, dali smo prijedloge za četiri promjene manjinskog izbornog zakona. I od toga sve četiri je prihvaćeno, među ostalim još i to je prihvaćeno da u idućim izborima, dakle za pet godina neće trebati bakice ili ma ko da ide na glasovanje da glasuje 10 kilometara na jednoga pa ići glasovati na načelnika sela ili gradonačelnika itd. i slične stvari. Tako da ja mislim da politička scena će biti dobro artikulirana i ja mislim da ćemo, ja ne bih reko da do kraja ove godine, ali do kraja iduće godine, da polovica mandata ćemo moći jednu bilancu staviti na stol i dokazati da smo i politički zreli. I to onda samo ako samo ja budem političko zreo u Hrvata, onda nisam zadovoljan, trebaju biti barem polovica ljudi ili još više, ja sad neću procijeniti to i trebaju shvatiti da jednostavno ne možemo drukčijim putem. Ako pogledamo povijest Hrvata u Mađarskoj, pa i drugdje, možda uvijek je to nosilo dalje ljude da su opstali svoji na svome, a to prije svega na jeziku.
Danas pogledajte koliko škola imamo. Pa na jednoj ruci ili na pola druge mogu pobrojiti gdje još ima nastava hrvatskog jezika, a ostalo je ono samo ona razredna nastava gdje vam djeca recitiraju sve što god hoćete, samo na pitanje od kojeg ste sela, ne zna odgovoriti.. A dijete nek uči engleski i kineski ma koje jezike, ali hrvatski jezik mora znati, jer ako to neće biti, neće biti ni tamburanja, ni pjevanja, ni plesa, i to je onda završnica hrvatske zajednice u Mađarskoj.
Ja sam optimist glede opstanka hrvatske zajednice u Mađarskoj, vjerujem da ste to i vi... jer imamo radišne, sposobne i vrijedne ljude. Zaključujem iz vaših riječi kako ima puno zadataka koje treba riješiti.
Nisam ni vizionar, nisam ni najpametniji Hrvat u Mađarskoj, ja sam čitav radni vijek proveo tako da sam bio šljaker jer ja vodeću funkciju, skoro pa dobro manje u županiji, tu i tamo sam imao, ali ovako što zadnjih osam godina što sam morao obavljati, moram vam reći da sam morao mnogo učiti, morao sam puno gutati, morao sam puno proputovati, morao sam uvjeravati ljude, mnogi su uvjerili mene, ja sam slušao na ljude iako ponekad kažu da sam pomalo tvrdoglav, ali i onda sam mislio da sam u pravu, možda i nisam bio, dakle samokritički to mogu reći, ali mislim da zajedničko razmišljanje ili bez zajedničkog razmišljanja ni buduća Skupština neće moći više napraviti nego dosadašnja, ali to je već nedovoljno, jer svijet ide naprijed, svijet ide prema boljem, nadamo se barem, a mi trebamo ići tim trendom, a pošto, kao što ste i vi rekli, imamo mlade, talentirane ljude koji ne žele otići, žele ovdje napraviti nešto, za sebe, za svoju obitelj, možda za svoju djecu. I ako to postignemo u ma kojoj maloj mjeri, onda – opet kažem neću biti zadovoljan – ali ću biti mirniji.
