Na ovogodišnjemu martinačkom proštenju na Stjepana kralja, 20. kolovoza, zalaganjem rođenog Martinčanina, koji živi u Selurincu, Marka Győrvárija i Seoske samouprave, u tamošnjoj športskoj dvorani bila je izložena kopija Krune sv. Stjepana u nazočnosti krunskih stražara i pripadnika sigetske Zrinske garde, te mnoštva znatiželjnika. U dvorani se, po slobodnoj procjeni vaše urednice, okupilo sedamstotinjak osoba. Kopija Krune sv. Stjepana, Žezla te vladarske Jabuke stigli su u Martince nešto poslije dvanaest sati, iz Kapošvara.
Do tada je u mjesnoj crkvi održana dvojezična sveta misa koju je uz brojno svećenstvo i martinačkog župnika Iliju Ćuzdija predvodio mons. Franjo Pavleković, vikar Pečuške biskupije, a propovijed na hrvatskom jeziku održao je nekadašnji martinački župnik, danas župnik u Seksaru, Ladislav Bačmai. Pjevalo se s kora uz orguljašku pratnju Ančike Gujaš. Nekada su Martinčani imali i tri proštenja, danas su ostala ona na Stjepana kralja i na Martinje, Dan sv. Martina, zaštitnika martinačke crkve i sela. A kako se slavio Stjepan kralj? Misom, pa odlaskom prema Cretiću, gdje se pjevalo i plesalo kolo, a potom igrao nogomet. Ovogodišnji martinački crkveni god bilo je obogaćen dodatnim sadržajima, klanjanjem Kruni sv. Stjepana. Program svečanosti započeo je stihovima Sándora Reményika: „Eredj, ha tudsz” u interpretaciji Zsolta Cserdija.Voditelj programa bio je novinar, urednik Tomo Füri. Čuli smo da je 20. kolovoza jedan od najstarijih blagdana – spomendan sv. Stjepana, utemeljitelja države. On je za svoje vladavine 15. kolovoza, Veliku Gospu, proglasio blagdanom, a i sam je na taj dan preminuo 1038. godine. Današnji datum, 20. kolovoza, blagdanom je proglasio sv. Ladislav, naime uz odobrenje pape Grgura VII. kosti kralja Stjepana I. podignute su na oltar bazilike u Stolnom Biogradu. Današnji blagdan tijekom povijesti prerastao je i u blagdan novoga kruha.
Potom je na dva jezika, hrvatskom i mađarskom, pozdravio između ostalih: Vesnu Haluga, generalnu konzulicu Republike Hrvatske u Pečuhu, Zsolta Tiffána, parlamentarnog zastupnika, vladina povjerenika,Zoltána Nemessányija, zamjenika političkog tajnika Ministarstva javne uprave i pravosuđa, Ivana Gugana, HDS-ova predsjednika, Mišu Heppa, glasnogovornika Hrvata u Mađarskom parlamentu, Jozu Solgu, voditelja HDS-ova ureda i druge... Prvi se nazočnima, na dva jezika, mađarskom i hrvatskom, obratio domaćin svečanosti martinački načelnik Levente Várnai. On je između ostaloga kazao: U našem selu ima lijepu tradiciju bučura Štefana kralja, kada se iseljenici vrate roditeljima, svojoj braći, svojim starim domovima, da bi otišli na svetu misu, te da ugodno provedu dan s onim ljudima koji im najviše znače. Današnja bučura je ipak malo drukčija: velika nam je čast da možemo pozdraviti u našim krugovima Svetu krunu, Žezlo i Jabuku Mađarske. Potom je u okviru svečanoga govora pozdravio 90-godišnjeg Marka Győrvárija starijeg, i predao mu spomenicu koju je dobio jer je „postao članom” trećeg naraštaja, spomenicu s potpisom mađarskog premijera koji mu je poželio mirne dane, mjesece, godine u zdravlju i veselju! Potom se okupljenima, također na dva jezika, obratio Marko Győrvári, jedan od glavnih organizatora priredbe. On između inim reče: Utemeljenje mađarske države danas slavimo zajedno s Kraljevskom krunom svih Mađara u jednom takvom naselju koje su više od pola milenija naselili Hrvati koji i danas žive na ovim prostorima. Međutim, imena ovdašnjih ulica ukazuju slavna imena mađarske povijesti. Na stropu mjesne crkve nalazi se slika kralja svetog Ladislava koji s vojskom prelazi Dravu. Dok na bočnoj strani crkve sveti Stjepan preporučuje državu Blaženoj Djevici Mariji. Martinci, a i druga naselja uz rijeku Dravu napučena su Hrvatima. Tijekom stoljeća uspjeli su sačuvati svoj jezik, kulturu i vjeru. Nisu dopustili presahnuti svoje korijene. Ostali su vjerni svom hrvatstvu. Zahvaljujući našoj zajedničkoj, osamstogodišnjoj prošlosti, u ovdašnjim se ljudima ukorijenio specifičan, dvojni identitet. Za njih je Mađarska siguran dom, a ujedno i domovina te država. Naši predci zajedno su branili Siget sa Zrinskima, bili kod Soče (Isonzo), Doberdoba (Doberdo) i kod rijeke Dona. Od tih vremena dijelimo dobru i zlu sudbinu naše domovine. To činimo s ljubavlju i poniznošću. Ovdašnji stanovnici zato Svetu krunu smatraju svojom! Mađarska nam je domovina, ali – još i u onom koji zbog nekog razloga nije naučio ili je zaboravio hrvatski jezik – kad čuje glas tamburice, oglase se mandoline, kad se kolo zapleše, nešto dublje zakuca u njemu. Dublje, dublje, od srca. Negdje u duši, duši hrvatskoj. Koje je snažnije? Ili treba li da je i koje jače? Srce nam je mađarsko, a duša hrvatska. Sad, na ovom svečanom danu, želja mi je, da duh Svete krune jača i jedne i druge! Neka Bog blagoslovi Mađare i Hrvate! Slijedila je pjesma Đuse Šimare Pužarova pod naslovom „Vili Podravkinji” u interpretaciji Dorine Zsurkai. Potom svečani govor parlamentarnog zastupnika Zsolta Tiffána na mađarskom jeziku. Njemu je slijedio pozdravni govor HDS-ova predsjednika Ivana Gugana na 
hrvatskom jeziku. On je između ostaloga kazao: Dolazeći ovamo i razmišljajući o današnjem danu, prisjetio sam se kako sam kao dijete doživljavao Štefana kralja, koliko je bilo u nama uzbudjenja i sreće kada se okupilo toliko ljudi. Šatre su stajale jedna do druge, okretao se sedaj, a mi djeca bi poslije mise jedva čekali da nam roditelji ili rođaci kupe neki poklon. Poslije smo na ručku slušali starije koji su raspravljali o aktualnim temama, i to, naravno, orvatski, na našem prekrasnom materinskom jeziku. Danas u Mađarskoj slavimo kralja Stjepana, utemeljitelja ove države u kojoj stoljećima žive i Hrvati. Mislim da je vrijeme i mjesto idealno, pomalo i simbolično da se prisjetimo upozorenja ili savjeta kralja Stjepana što je dao svom sinu i iz kojih se vidi koliko je cijenio druge narode koji su živjeli na ovim prostorima. Smatrao je da njihove ideje, iskustva i običaji mogu pridonijeti razvoju ove države. Smatrao je da goste treba prihvatiti, pomoći im kako bi rado ostali u ovoj zemlji. Jer zemlja u kojoj se govori samo jedan jezik i poštuje samo jedna kultura, slaba je i krhka. Vjerojatno i nema boljeg mjesta i povoda od Martinaca i Podravine za ilustraciju njegovih misli. Jer su upravo Hrvati iz tih krajeva pokazali kako mogu biti vjerni građani ove države, a da pritom budu i vjerni svom narodu, svojem jeziku i kulturi. Naši su predci mukotrpnim radom i voljom ovaj kraj pretvorili u svoj dom. Stoljećima su obrađivali zemlju, gradili domove, škole, crkve. Borili su se i ginuli u mnogim ratovima, dali su bezbroj učitelja, liječnika, raznih intelektualaca i tako pridonijeli razvitku ove zemlje. Baš kako je to kralj Stjepan predvidio. Postali su poznati i priznati kao marljiv, pošten, ponosan i veseo narod. S toga našim očevima i djedovima recimo veliko hvala i pokušajmo im biti dostojni. Znam da su druga vremena, ali sigurno danas nije teže i opasnije reći ’ja sam Hrvat’, naučiti svoju djecu na materinski jezik, da budu vjerni Katoličkoj Crkvi, svojem rodnom kraju, državi i svemu onom što su nas naši stari naučili.
Slijedio je folklorni program uz nastup učenika mjesne osnovne škole, starinskoga Tamburaškog zbora i orkestra Biseri Drave te martinačkoga Ženskog pjevačkog zbora „Korjeni”. Naravno, nije izostala ni cretićka nogometna utakmica, igrali su prijateljsku utakmicu veterani martinačkog NK Zrinski i suhopoljski veterani. Navečer se sviralo na mnogim mjestima, a „Podravka” je svirala na velikome seoskom balu.
Branka Pavić Blažetin