Ovih je dana objavljena odluka o dodjeli dodatne državne potpore mjesnim i područnim narodnosnim samoupravama za obavljene zadatke u protekloj godini. Zakon o potpori mjesnim i područnim samoupravama po zadatku na snazi je od 2012. godine. Rad narodnosnih samouprava boduje se na temelju predanih zapisnika sa svojih sjednica, odnosno prema njihovim odlukama, koje se donesu u svezi s obavljanjem određenih zadataka, aktivnosti.
U sustavu bodovanja narodnosne samouprave mogu postići najviše sto bodova na osnovi obavljenih zadataka na različitim područjima. Tri su područja koja se uzimaju u obzir: zadatci zastupanja interesa narodnosti u svezi s uporabom materinskoga jezika, kulturnog života, obrazovanja, veza s matičnom domovinom..., drugo područje vezano je uza zadatke u svezi s izgradnjom kulturne autonomije u obrazovanju, kulturi te uz narodnosne ustanove, njegovanje kulturnih nasljeđa, organiziranje programa…, a treće se područje veže uz narodnosnu opstojnost i za ostale zadaće, npr. veze s civilnim društvima, potpomaganje vjerskog života, suradnja s drugim organizacijama, ustanovama itd. Većina samouprava ima takve djelatnosti, no uspije li ih na odgovarajući način prenijeti u administraciju, to je već drugo pitanje. Mislim da naše hrvatske samouprave uglavnom mogu biti zadovoljne potporom, mnoge su dobile potporu iznad milijun forinti, čak osam samouprava (među njima su mjesne i područne) dobilo je potporu iznad tri milijuna forinta, a 15 iznad dva milijuna, a rekordna potpora, tj. najveća umalo je 4,7 milijuna forinta. To su lijepi iznosi iz kojih se već mogu ostvariti vrijedni projekti za dobrobit hrvatske zajednice. Naravno, nađu se i oni nezadovoljni, osjećajući da su mnogo više radili nego koliko im je bodova dodijeljeno. Naišla sam na čudne podatke, npr. hrvatske samouprave u nekim mjestima u kojima prema popisu pučanstva nema ni 60 pripadnika hrvatske narodnosti (negdje ni 40), nema ni hrvatskih narodnosnih ustanova, rijetko su organizirani i hrvatski programi, dobile su više potpore od samouprava koje imaju niz aktivnosti, čak i od one koja je npr. održavatelj narodnosne ustanove, pa i od onih samouprava koje djeluju u naseljima gdje je hrvatskoga stanovništva više od 50 posto. Dakako, tu bi se moglo reći da možda u mjestima gdje je veći broj pripadnika, samouprava ne radi s takvom aktivnošću, ali iz svojih iskustava znam da to nije tako. Tamo gdje postoji neka narodnosna ustanova, samouprava je zapravo i primorana za aktivnije djelovanje, i, naravno, u tim naseljima znatno je jača zastupljenost narodnosnog jezika i kulture. Može li se usporediti rad Hrvatske samouprave u kojoj nitko ne govori hrvatski jezik, s onom u kojoj ga svi dobro govore i čiji su programi na narodnosnom jeziku? Dakako, ima i mnogo takvih samouprava koje su zaslužno dobile potporu i bile su i vješte u administraciji, a one koje su nezadovoljne, trebaju znati da nije dovoljno samo raditi, nego to treba znati i dobro administrirati. Zanimali bi me rezultati kada bi prihvatili samo zapisnike na narodnosnom jeziku. Na kraju mi ostaje samo nada i ufanje da će samouprave koje su dobile više milijuna forinta potpore, to uložiti u vrijedne projekte, preko kojih će i oni vijećnici naučiti hrvatski jezik koji ga još ne znaju i da će uložiti većinu sredstava u odgoj mladih, a ne potrošiti sve na gastronomske festivale.
beta
