Bližimo se kraju godine i u našim hrvatskim zajednicama se organiziraju brojni programi. Ni u jednom razdoblju nema toliko programa kao u zadnjim mjesecima godine, to je naprosto zbog proračunskog razloga, naime kod nekih natječaja u ovom se razdoblju donesu odluke, pa i pred kraj godine se vidi hoće li biti sredstava još i za dodatne programe.
Novac je važan čimbenik u narodnosnim pa i u drugim djelatnostima, no možda ipak nije najvažniji. Mogu se organizirati programi s mnogo novaca na kojima je hrvatski jezik vrlo malo zastupljen, a mogu se i s malo novaca, gdje je gotovo stopostotno nazočan jezik. Ovih su tjedana u pomurskoj regiji boravili mnogi gosti iz matične nam domovine, što je uvijek i jamstvo za uporabu hrvatskoga jezika. Bilo mi je drago čuti od njih da se osjećaju kao doma, jer svi govore hrvatski jezik, kultura je slična i ljudi se lako nađu na „zajedničkoj valnoj dužini“. A što se događa nakon programa? Nažalost, često se sve vraća u uobičajeni tijek, većina naših pripadnika prijeđe na mađarski jezik, unatoč tomu što dobro govori i hrvatski jezik. Kada sam govorila jednoj kolegici iz Hrvatske da prije 50 – 60 godina bila je takva situacija da kada su djeca krenula u školu, nisu razumjela ništa mađarski. Pričala mi je mama (umirovljena učiteljica) da kada je došao nadzornik u serdahelsku školu, zapitao je učenika što je bio ručak, on je odgovorio „Zovem se...“. To je danas nezamislivo. Danas je posve obratno i trebalo je proći samo 50 – 60 godina da se hrvatski jezik iskorijeni iz obitelji. Danas kada od naših učenika pitamo nešto jednostavno na hrvatskome jeziku, često se događa da ne znaju odgovor na hrvatskome, ali npr. znaju odgovor na pitanje „Što je glavni grad Hrvatske ili koliko stanovnika ima Hrvatska?“ Mislim da je sve to zbog loših navika, navika da se na hrvatski jezik misli samo kao na drugi jezik, rabimo ga samo ako su nazočne osobe koje ne poznaju mađarski jezik, rabimo ga samo na satu hrvatskoga jezika ili na određenim programima, a ne razgovaramo na tome jeziku sa svojim članovima obitelji. Ne razumijem baš ni to da osoba koja radi na hrvatskome polju nije uspjela zadržati hrvatski jezik u svojoj obitelji, nije se trudila da nauči svoju djecu na narodnosni jezik. Zar osoba koja radi na hrvatskome polju ne osjeća koliko je za njezin život važan taj jezik, ne osjeća da je svoju obitelj, svoju djecu uskratila time da ih nije naučila na taj jezik, koji je za nju zapravo značio mogućnost, egzistenciju? Nažalost, i zbog toga je jezik izgubio svoju funkcionalnost u svakodnevici. Netko od sudionika hrvatskih programa mi reče da je asimilacija prirodna stvar, možemo je usporiti, ali ne i zaustaviti. Pedeset je godina bilo dovoljno da se narodnosni jezik izgubi iz obitelji. Ako nećemo ništa učiniti da usporimo asimilaciju, trebat će mnogo manje od pedeset godina da se naš narodnosni jezik izgubi i iz naših ustanova i s naših priredaba.
Beta
