Neki iz našega neposrednog prekograničnog susjedstva ponovno se upliću u ono što ih se ne tiče, a čine to bez ikakva prava i temelja. Napisom u svome glasilu „Bunjevačke novine”, pod naslovom „Ususrit trećem pokušaju priznavanja bunjevačke nacionalne manjine u Mađarskoj” iznose mnoge netočnosti, neistine.
Primjerice da se uslijed parlamentarnih izbora u Mađarskoj održanim 6. travnja „tušta toga minja”, „med poslanicima je i naš Bunjevac Stipan Ikotić”, „Bunjevac u Mađarskom parlamentu”, „kojega se sićamo sa sastanka u Kaćmaru 2011. godine, na kojem su bili svi predstavnici naši mista bajskog trokuta (iako navode samo predstavnike iz Srbije! op. a), uz tvrdnju „jačamo u Parlamentu Mađarske, jači smo nego u našem Parlamentu”. Kako nadalje pišu, imali su i podršku predsjednika Mađarske akademije znanosti, ipak „u zadnji čas EU je utico na Mađarsku”. Iz službenog stava Mađarske akademije znanosti navode se samo dijelovi koji im idu u prilog, a ne i zaključak koji je vrlo korektan, i konkretan i jasan po tome pitanju.
Ništa se nije promijenilo u mišljenju Mađarske akademije iz 2006. (i 2011.) godine, u kojem se ističe „da je prema dosadašnjim znanstvenim spoznajama posrijedi etnička skupina koja – u razdoblju stvaranja modernih nacija – po jeziku, vjeri i kulturi već nedvojbeno pripada hrvatskome narodu, a koja je unutar hrvatskog korpusa, zemljopisno na njezinu rubu i povrh toga razdvojena državnim granicama u izvjesnoj mjeri bila sposobna očuvati svojevrsna obilježlja i svoj lokalno-etnički identitet”. Nadalje, s obzirom da njegovanje, očuvanje i razvijanje svega toga znači ozbiljnu zadaću i odgovornost za hrvatske narodnosne, mađarske državne, samoupravne ustanove i civilne udruge, izdvajanje Bunjevaca bilo bi pogubno ne samo za proteklih stoljeća brojčano smanjenu hrvatsku zajednicu koja je na etničkoj osnovi regionalno i područno organizirana nego i za grupu koja se izjašnjava Bunjevcima.
O znanstvenom pristupu autora spomenutog nastupa navodimo još samo jedan bedasti primjer o jezičnom pitanju koji govori sam za sebe: „U staroslavenskom jeziku stoji "čovek", pa je nastalo "čovjek", dok su Bunjevci napravili veću izminu "čovik". Od riči "reka" nastala je "rika" – suprotno hrvatskom "rijeka". Niti spomena o tome da je ikavica hrvatska, koja je u vrijeme prihvaćanja književnoga hrvatskog jezika, ili točnije standardnog jezika, činila većinski govor u Hrvata. Zaključuju u spomenutom napisu: „Virujući da ćemo treći put imati više sriće u priznavanju Bunjevaca”.
A o pravu na izbor slobodnog identiteta samo toliko, sukladno mađarskim i europskim zakonima, u Mađarskoj se nikome ne ograničava pravo na to, druga je stvar da u Mađarskoj ima 13 zakonom priznatih narodnosti, a među Hrvate se ubrajaju i Bunjevci, kao i sve druge subetničke skupine: Šokci, Raci, Bošnjaci, Dalmatinci, podravski, pomurski i gradišćanski Hrvati.
Od 14 hrvatskih samouprava u Bačko-kiškunskoj županiji – izuzev šokačkog Santova, rackih naselja Baćina, Dušnoka i Kalače – čak deset, djelujući u bunjevačkim naseljima, zalažu se za očuvanje bunjevačkih tradicija, njegovanje bunjevačke ikavice i običaja. A gdje su oni koji se treći put pripremaju za pokretanje inicijative za priznavanje Bunjevaca kao posebne narodnosti? Za njihovo zalaganje i njihove aktivnosti još nismo čuli! Bunjevci su i bez njih ne samo priznati nego i prepoznati sa svim svojim posebnostima koje ih čine cvijetom šarolike baštine hrvatskoga naroda, i hrvatske zajednice u Mađarskoj.
S. B.
