Već nas godinama zasipaju proglasima kolike su ugroze sigurnosti hrane i dostupnosti vode. Negdje sam pročitala da je Mahatma Gandhi preživio dvadeset i jedan dan potpunog posta, ali da se odrekao vode, ne bi izdržao toliko dugo. Ne vidimo razloga za paniku kada je u pitanju voda jer između sedamdeset i sedamdeset pet posto Zemljine površine prekriveno je vodom.
I dižemo ramena, stojimo raširenih ruku i nadalje nam nije jasno zašto neke države ne ispoštuju potpisane sporazume, kojima bi se možebitno moglo usporiti zagrijavanje planeta, što je svima nama jasno da donosi katastrofalne posljedice. Redaju se susreti, konferencije o vodi i zaštiti okoliša, te se naglašuje da je općenita nestašica vode postala stvarnost. Na donedavnoj konferenciji u njujorškom sjedištu Ujedinjenih naroda primjerice mađarski predsjednik János Áder govoreći o suši, napomenuo da je sirijski građanski rat, koji traje već gotovo tri godine, prethodila neviđena suša. Prema njegovim riječima godišnje 10 – 12 milijuna hektara površine obradive zemlje postane neobradivom. U šest država gotovo 20 milijuna njih gladuje, ovaj omjer za nekoliko godina može se udvostručiti. U nekim jemenskim gradovima, zbog građanskoga rata, za 2-3 godine neće biti odgovarajuće količine vode, a u toj državi i dandanas vlada pošast kuge stoljeća. U svakoj sekundi po jedan čovjek treba napustiti svoj dom zbog poplave ili suše. Sve su češće ove pojave i tako se sužavaju i mogućnosti za proizvodnju hrane, jačaju se građanski sukobi, što dovodi do sve većega selidbenoga vala. Prema prognozama, kako reče predsjednik Áder, u 2025. godini 2,5 milijarde ljudi će živjeti na takvome području koje će se smatrati ugroženim poljem zbog nestašice vode. Prema analizi Svjetske banke ukupna vrijednost imovina kojima prijeti opasnost od poplave, može dostići iznos od 45 tisuća milijarda dolara. I moglo bi se nastaviti s činjenicama i posljedicama. Nelson Mandela bio je u pravu kada je rekao da „uvijek izgleda nemoguće dok se ne učini“.
Kristina
