Mjesna Hrvatska samouprava pozvala nas je na svečanost povodom obilježavanja 70. obljetnice čavoljske „Bunjevačke škule” koja je održana 26. studenog ove godine u općinskoj knjižnici.
Goste je pozdravio Stipan Mandić, predsjednik čavoljske Hrvatske samouprave, među njima posebno Josu Ostrogonca, predsjednika Saveza Hrvata u Mađarskoj, Maricu Pejić Simon, bivšu učiteljicu, dr. Mišu Mandića, bivšeg ravnatelja, gđu Vancsuru, voditeljicu mjesne osnovne škole, i bivše učenice, učenike naše stare „Bunjevačke škule”.
Dr. Mišo Mandić, bivši ravnatelj „Južnoslavenske škole”, pozdravio je okupljene i u nekoliko riječi dao povijesni pregled, s osnovnim podatcima nekadašnje škole: – Samostalna Južnoslavenska škola otpočela je rad 28. studenoga 1946. godine s trideset jednim upisanim učenikom. Tadašnji su učitelji bili Marija Barnhardt-Flock, Danica Dačin-Kovač, pomoćni učitelji Mina Novkov, Marko Zegnal, voditelj škole 1949. – 1955. Mišo Mandić, 1953. – 1955. Marta Jakšić-Andras, 1955. – 1958. Marica Pejić-Simon, učiteljica. Godine 1947. u školi se osnovala pionirska četa „Ivo Lola Ribar”. Između 1946. i 1958. g. školu je pohađalo 60 učenika od kojih, nažalost, 27 već nije s nama. Uz mnoge poteškoće, „tušta lipe” i korisne dane smo proveli zajedno u pravom prijateljstvu. O tome svjedoče bilješke s naslovom „Proslavljena 70. obljetnica utemeljenja hrvatskoga školstva” koja sadrži vrijednih dokumenata na 170 stranica, brojne fotografije iz školskog života, memoare, sjećanja nekadašnjih učenika, statistike itd. – ukratko daje sažetak povijesti od 70 godina. Savjetujem da bi takav spomenik trebali i drugi napraviti, da se sačuva za potomstvo, kako reče M. M. Baseskija: „Jer što je zapisano, ostaje, a što se pamti iščezne.”
Nazočne je pozdravio i Joso Ostrogonac, predsjednik Saveza Hrvata u Mađarskoj: Volim doći u vaše selo, osjećam se kao kod kuće, tu mi je obitelj, i drugovi. Imam jako počašćen zadatak! S velikim poštovanjem predajem ovu Dijamantnu diplomu Mariji Pejić-Simon u znak priznanja za dugogodišnji rad. Ona je u našoj budimpeštanskoj Hrvatsko-srpskoj gimnaziji maturirala 1955. godine kao učiteljica hrvatsko-srpskoga jezika. Naučila je mnogo djece na književni jezik. Marica je u čavoljskoj Bunjevačkoj školi počela raditi 1955., kasnije u čavoljskoj školi i tu ostala sve do mirovine kao učiteljica, i učiteljica hrvatskoga jezika. Hvala za Tvoj rad, želim Ti dobro zdravlje i sve najbolje.
Voditeljica škole gđa Vancsura uz ostalo reče: Uime čavoljske škole pozdravljam Maricu Pejić-Simon, jednako kao i nove umirovljenike, učiteljice Ružu Hódos Kormányos i gđu Kancsár kojima skromnim darovima i cvijećem zahvaljujem na dugogodišnjem radu.
U nastavku svečanosti naša mjesna Hrvatska samouprava pogostila nas je pogačicama, sendvičima i sokovima… Hvala našim domaćinima na gostoprimstvu!
Slijedili su prijateljski razgovori, sjećanja koja ćemo zapisati jer je važno znati što se dogodilo ovih 70 godina, i da za sljedeći sastanak te uspomene ostanu zapamćene… Možemo zajedno nastaviti pisati povijest koju je napisao dr. Mišo Mandić. Hvala Vam dragi direktore, pišite i čuvajte dalje naše bunjevačke običaje!
Kako se sjećamo mi učenici na nekadašnju Bunjevačku škulu? Mislim da te školske godine nitko ne može zaboraviti, prvi dani u školi, prve učitelje, učiteljice, prva slova, prvo čitanje, brojanje, prve petice, sve što je onda bilo novo za nas. Bili smo mi svi jednaki, siroti, i nestašni. Znanje koje smo dobili od naših učitelja bilo je jako važno za na. Osim učenja školski dani bili su ispunjeni zanimljivim sadržajima, vježbali smo kulturno-umjetničke programe, pjevali u zboru, sudjelovali na raznim športskim natjecanjima, pionirskim zanimanjima. Oni koji su završili školu i nastavili školovanje ponijeli su sa sobom mnogo vrlina i znanja.
Zahvaljujem našim učiteljima za sve što su nam pružili, što su se brinuli za nas, što su nas voljeli, i pustili na put kojim možemo ići hrabro naprijed jer smo pošteni i dobri ljudi. Škulo draga, hvala ti na svemu!
Stana Gašparović László