Hrvatska grupa u sambotelskoj čuvarnici Mesevár / Čarobni dvorac, pod brojem 10. u Gagarinovoj ulici, postoji jur sedamnaest ljet dugo, ali jur pred tim ljetodan su se mogla svaku subotu učiti dica po hrvatski, u okviru mjesne Hrvatske samouprave. Za odgojiteljicu je angažirana Helena Gerenčer-Devai, rodom iz Narde, ka ne shranja svoje spominke na početak, kad je bilo dost problemov, a i danas svakidašnji mali nesporazumi pokvaru vječnu idilu djelovanja u spomenutoj ustanovi.
Trenutno 25 dice pohadja ovu grupu, u koj su zaposlene dvi hrvatskogovoreće odgojiteljice, ona kot peljačica grupe i Piroška Geičnek ter jedna hrvatskogovoreća tetka Kristina Škrapić-Tóth. Već je pred svimi jasno, kako bi mogla služiti ova grupa kot i osnovna baza budućega školskoga centra u dotičnom gradu. Ako će sve ići po planu, prvo školsko ljeto bi moglo krenuti jur u jesen 2016.
Da je djelovanje s dicom jako uspješno u ovoj sambotelskoj grupi, to dokazuje i zahtjev roditeljev, ki ljeto na ljeto upisuju dicu na hrvatski. U nedavno proširenoj zgradi u vlasničtvu povidajkov, po riči peljačice odgojiteljice Helene Gerenčer-Devai, hrvatsku grupu pohadja 25 mališanov, a iz ovoga ukupnoga broja samo trimi nimaju hrvatske korene. Ostala dica idu iz okolišnih hrvatskih sel, svaki dan putuju s roditelji skupa u Sambotel, ali su uglavnom nukići doseljenih sambotelskih Hrvatov. Takova je i nukica staremajke Johane Geošić-Kalmer, ka uprav za vrime našega boravka dojde u čuvarnicu. – Ja nisam naučila svoju dicu po hrvatski se pominati, nažalost, ali sad vidim kako bi to bilo potribno. Što sam zagrišila pri vlašćoj dici, to bi sad popravila, i rado bi vidila, kad bi se moji nukići znali po hrvatski. Ja se s njimi nek po hrvatski pominam, čuda razumu, malo znaju i govoriti. Moja kći je jako zadovoljna s djelom ove čuvarnice, i svi mi rado bi vidili, ako bi dica mogla dalje nastaviti i školovanje na hrvatskom jeziku. – veli staramajka, rodom iz Petrovoga Sela. Kako dalje doznajemo od Helene Devai, hrvatska grupa sastoji se od dice različite starosti, a hrvatske djelaonice teču svaki dan, isključivo dopodne. Ona je zaposlena u ovoj struki jur 33 ljeta dugo i smatra da momentalno imaju pod rukom idealni broj dice, iako bi bilo i većih interesa sa strane roditeljev. Medjutim, mjesna Hrvatska samouprava je stavila limit u broju 25, i to je dobro, tako se kaže. – Mislim da smo u zadnjem momentu, pri poslidnjoj uri, ako kanimo još spasiti naš jezik. Nažalost, asimilacija je tako velika da ako ne bi bilo takovih fanatičarov u Petrovom Selu, Koljnofu, Gornjem Četaru, a i kod nas, već bi bili sve izgubili. Ne znam, hoće li za nami ostati takova generacija, ka će toliko snage položiti u ovo hrvatsko djelovanje kot mi, ali naša ljeta idu. – komentira žuko peljačica grupe i nastavlja: – Ufam se da svi oni ki moraju biti polag osnivanja školskoga centra u Sambotelu, sada će se zalagati za naš skupni interes. Ako bi mi znali samostalno, med našimi ljudi djelati, naša zadaća bi bila puno laglja nego sad. U jesen pet mališanov će zbogomdati hrvatskoj grupi, a toliko je i upišeno, znači, praznoga mjesta jednostavno neće biti. – Čudakrat sam ćutila da mi je dost, ostavit ću sve ovo, ali ne zbog dice, nego zbog onih ki bi morali stati polig nas, a nisu, i ki bi morali ojačati nas, ali nisu. Zvali su me svakamor djelati, od Austrije do ugarskih grup, još i za peljačicu čuvarnice, ali uvijek je bila ta ćut u meni, ako ja projdem, onda će ova grupa nestati, isto tako kot i hrvatska dica u sambotelski škola. Sad mislim da postojanje ove grupe prik sedamnaest ljet je velika rič i da još svenek imamo 25 mališanov ki se želju učiti po hrvatski, to je uprav tako velika stvar. Čudakrat se ćutim trudna, a isto tako sam i turobna da je toliko dice pušćano u hrvatskom pogledu, ali sad već mislim, moram i dalje izdržati, posebno ako se utemelji ta željno čekani odgojno-obrazovni centar u našem gradu. – završimo tako, nekako optimistično naš razgovor u jedinoj gradskoj čuvarnici ka je usko povezana s hrvatstvom Sambotela.
Tiho