Po nalogu naših nadležnih trebali smo krajem lipnja organizirati tabor hrvatskoga jezika na svojoj Visokoj školi Józsefa Eötvösa. Osim hrvatskoga, unutar Instituta za narodnosne i strane jezike organiziran je od strane kolega engleskog smjera tabor za engleski, a od strane Nijemaca za njemački jezik. „Englezi” i mi smo se odlučili za trodnevni, a Nijemci za petodnevni tabor.
Đaci su nam došli iz Gradišća, njih šestero, iz Pečuha dvojica i iz Santova dvije učenice. Bila su to djeca između trinaest i šesnaest godina, a pomagači su nam bili Dora Doboš, učiteljica iz „Petrovoselske hrvatsko-mađarske dvojezične narodnosne osnovne škole”, i dvoje naših studenata hrvatskoga smjera, Petar Balaž i Alisa Iljazović. Zahvaljujući pomoći ravnateljice petrovoselske osnovne škole Edite Horvat-Pauković i spletu okolnosti, najviše smo sudionika tabora imali iz Gradišća. U Hrvatskom taboru nas je bilo dakle ukupno petnaestero.
Prijepodne prvog dana bilo je rezervirano za doputovanje. Slijedio je ručak na menzi naše škole, a zatim smo mikrobusom s vozačem Nikolom Vujkovom, bunjevačkim Hrvatom podrijetlom iz Kaćmara koji živi u Baji, uz hrvatsku glazbu mohačkog orkestra, slušajući je s CD-a, išli u Čavolj gdje nas je naš domaćin bać’ Stipan Mandić, predsjednik čavoljske Hrvatske samouprave, dočekao u Zavičajnome muzeju sela. Ondje smo pogledali nadasve zanimljivu i bogatu zbirku koju je utemeljio dr. Mišo Mandić, naš poznati intelektualac, ravnatelj čavoljske osnovne škole u mirovini i nekadašnji generalni sekretar Demokratskog saveza Južnih Slavena u Mađarskoj. Nakon Muzeja pogledali smo spomen-ploče postavljene u čast poznatih Čavoljaca: isusovca Petra Pančića, pisca Petra Sekulića, pjesnikinje Roze Vidaković i biskupa Nikole Milašina, odnosno onu kojom je 1987. godine obilježena 300. obljetnica doseobe bunjevačkih Hrvata u ove krajeve. Unutrašnjost katoličke crkve očarala nas je, a osobito smo se obradovali vidjevši u staklu ispisana hrvatska imena darovatelja prozora te u mramor ispisanu hrvatsku riječ „škrabica” kod ulaza u crkvu na desnoj strani.
Pogledali smo i mjesno groblje, a na grobu poznatoga čavoljskog svećenika, pisca i pjesnika Ivana Petreša, rodom iz Kaćmara, odali smo počast.
Vrativši se doma, u dvorištu naše škole u Baji priredili su nam veselu plesačnicu dvojica Barića: Zoran, naš student, i njegov brat Dejan, svirajući nam na harmonici i tamburi. Slatko smo plesali, a trojica braće Balaž: dvojica gimnazijalaca pečuške hrvatske Gimnazije Miroslava Krleže, Marko i Atila, te njihov brat Petar, naš student, i naša studentica Alisa Iljazović svojim plesom pokazali su nam kako se lijepo plešu naši plesovi. Mi smo gledali njihove noge i slijedili ih. Nakon toga smo u našoj blagovaonici dobili obilnu večeru, a zatim smo se odlučili pojesti po jedan sladoled u obližnjoj slastičarnici te pješice otići do novosagrađenoga studentskog kolegija, smještaja sudionika tabora koji se nalazi umalo na obali Šugavice. Uvečer su naši pomagači, one koji su željeli, odveli na šetnju do Vidikovca Istvána Türra gdje se sastaju Dunav i njegov rukavac Šugavica. Odande se pruža predivan pogled na Dunav te na dunavski most sv. Ladislava.
Sutradan smo imali goste predavače: umirovljenog profesora Pečuškoga sveučilišta Đuru Frankovića, zatim voditelja Hrvatske katedre na istom sveučilištu i predsjednika Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj dr. Stjepana Blažetina te ravnatelja Zavoda vojvođanskih Hrvata i profesora filozofije Tomislava Žigmanova. Prvi predavač nam je govorio o narodnim običajima Hrvata u Mađarskoj, drugi o narodnosnoj književnosti Hrvata u našoj domovini, a treći o jeziku i književnosti Hrvata u Vojvodini. Djeca su uživala u predavanjima, to se moglo vidjeti. Nakon ručka otišli smo na izlet u Santovo. Ondje nam je domar Hrvatskog vrtića, osnovne škole i učeničkog doma Jozo Gorjanac pokazao tu ustanovu, a poslije smo zajednički uživali u ljepoti obnovljene srpske pravoslavne crkve koju nam je pokazala nastavnica Hrvatske škole u mirovini i predsjednica santovačke Srpske samouprave Nada Bunčić. Potom smo otišli u katoličku crkvu o kojoj nam je govorio njezin sakristan Stipa Gorjanac. Slijedilo je putovanje „carskim drumom” do dva dvorca na Karapandži, mjesnoj šumi, koje su dali izgraditi prije otprilike jednog stoljeća nekadašnji njegovi vlasnici, habsburški princ Albrecht i njegova obitelj. Ondje smo u Muzeju lova uz ostalo vidjeli do sada najveće jelenske rogove ovoga tipa na svijetu. Svjež zrak te divne šume osnažio nas je. Vraćajući se prema Baji, osvježili smo se sladoledom i osvježujućim pićima u santovačkoj Čajani koja se nalazi na glavnom trgu u sredini sela, a poslije je slijedilo hodočašće na mjesnu Vodicu gdje se nalazi najveći Gospin kip na svijetu. Ondje smo se i fotografirali i molili daljnju pomoć Isusove majke Blažene Djevice Marije. Prolazeći i pokraj bajske Vodice, križajući se, otišli smo na mjesto gdje iz Šugavice kreće Ferencov kanal prema vojvođanskom Bezdanu, a teče i preko Santova, i to u restoran „Vízafogó” gdje je svatko za sebe mogao naručiti jelo i piće koje je želio. Dok smo uživali u kulinarskim specijalitetima, promatrali smo kako se ljudi kupaju u Šugavici.
Treći dan smo posjetili Osnovnu školu u bajskom sjevernom dijelu grada koji se zove Fancaga gdje nam je njezin ravnatelj, koji je ujedno i predsjednik Saveza Hrvata u Mađarskoj, profesor Joso Ostrogonac pokazao svoju školu u kojoj velik broj djece redovito uči hrvatski. Zatim smo otišli na Dolnjak, ondje također žive bunjevački Hrvati, i pogledali vrtić u Kinizsijevoj ulici gdje se uči i hrvatski. Voditeljica tog vrtića Etelka Hrubi opširno nam je govorila o toj ustanovi u kojoj smo se susreli s djecom koja su se igrala u dvorištu vrtića. U glavnome gradskom muzeju, u Muzeju Istvána Türra muzeolog Miroslav Šibalin vrlo nam je zanimljivo govorio o njihovoj povijesnoj, etnografskoj i ribarskoj izložbi. Vraćajući se na ručak u našu školu, pogledali smo usput i Franjevačku crkvu sv. Antuna Padovanskog a zatim pojeli i po jednu kuglicu sladoleda, zato samo po jednu da bismo poslije mogli i ručati u blagovaonici naše škole. Na glavnome bajskom trgu, na Trgu Svetoga Trojstva već su nas čekali Edita Horvat-Pauković i petrovoselski vozač, a koji je ujedno i njezin suprug, Tibor. Svi smo se nakon objeda oprostili i zaželjeli jedno drugome sretno ljeto. Naša lektorica, profesorica Morana Plavac bila je tužna što joj je istekao trogodišnji mandat, pa će se morati oprostiti od nas i grada Baje.
Moram priznati da su naši pretpostavljeni imali pravo kada su nam naredili da organiziramo jedan takav tabor jer smo se uzajamno obogatili, družili i zajednički uživali u ljepotama i vrijednostima ovoga kraja.
Živko Gorjanac