Krenuli smo u ponoć s pečuškog parkirališta Domus. Autobus je osigurala Hrvatska samouprava Baranjske županije, a s nama na putu bio je i njezin predsjednik Mišo Šarošac. Pobrojila nas je poput brižne mame Marija Bošnjak, koja je i mene nagovorila na trodnevno putovanje početkom svibnja, u Međugorje. Okupili smo se, ispratili su nas na put naši najdraži. Putnika je bilo sa svih strana, iz Pečuha i okolnih naselja, a pridružili su nam se i prijatelji iz Gare i udaljenijih mjesta. Svatko od nas imao je svoj motiv zašto je krenuo na put. Ja još nikada nisam bila, a mnogo sam čula od svoje prijateljice o Međugorju. Bilo je putnika koji su više od deset put posjetili Kraljicu Mira i molitvom tražili zagovor. Ima nešto u Međugorju što putnika, vjernika zove natrag, kazuju oni, i svatko od njih ima za priču neko «malo» čudo, posve «malo» za promatrača sa strane, a «veliko» za njegovo srce.
Pošto smo u Salanti pokupili još putnika i pošto smo svi zauzeli svoja mjesta, počela je noćna molitva kojom smo se približavali granici Mađarske i Hrvatske u nadi sretnoga puta i još sretnijega povratka. Bilo je među putnicima Hrvata, ali i dosta njihovih prijatelja Mađara. Molilo se na dva jezika, na hrvatskom i mađarskom. Duga je bila noć, neki su mirno spavali, neki se, kao i ja, vrpoljili, ali sretno smo prešli još jednu granicu, onu bosanskohercegovačku. U kasnim noćnim satima zaustavili smo se i popili dobru bosansku kavu. Izvrsnu. Te nastavili dalje do Mostara preko visokih planinskih uzvisina. Pošto smo se parkirali, pošli smo u mostarsku franjevačku crkvu gdje nas je čekao naš ljubazni domaćin. Govorio nam je o Mostaru, Hrvatima i crkvi, ratu, vidjeli smo crkvu i samostan, čuli koliko je vjere u hercegovačkim Hrvatima, koji su se sačuvali unatoč nedaćama zadnjih desetljeća. Ali nije im lako... i ni sada im ne cvjetaju ruže. Obišli smo mostarsku čaršiju, divili se mostu te prešli na drugu stranu uživajući u ljepoti rijeke Neretve i grada na njoj. Nastavili smo svoj put prema seocetu Međugorju na čijem se kamenu i kršu prije više od trideset godina ukazala djeci Gospa. Čekali su nas naši domaćini kod kojih su već više puta noćivali hodočasnici Hrvati iz Mađarske. Ljubazna domaćica, njen sin i suprug. Smjestili smo se po sobama, neki u njihovoj kući, a neki malo dalje u drugoj jer bilo nas je mnogo. Zemlja u dvorištu bila je ona prava «dalmatinska», prošarana bijelim kamenom, crvena, pomalo mokra od nedavne kiše, puhao je lagani vjetar. Baš takav kakav nam je i bio potreban kako bismo se pod jakim sunčanim zrakama uspinjali i molili postaje križnoga puta oko brda ukazanja. Nismo bili umorni... Nisu nas boljela križa i noge, koračali smo u molitvi od postaje do postaje... U kasnim poslijepodnevnim satima. Oko nas je bilo sve više i više vjernika, raznih rasa. Čula se molitva na svim jezicima svijeta... neumoran žamor molitve... I priče i pogled na hercegovačku dolinu i selo(a) u njoj.
Na mjestu smo prvih Gospinih ukazanja, nekoliko stotina metara iznad bijakovićkog zaseoka Podbrdo, Brdu ukazanja. Molimo ispred brončanih reljefa križnoga puta radosno i žalosno otajstvo krunice. Kod velikoga drvenog križa, kojim je označeno mjesto gdje je Gospa trećeg dana ukazanja preko Marije Pavlović prvi put pozvala na mir, molimo se i zaustavljamo kod kipa Kraljice Mira. Susret s Brdom ukazanja za hodočasnike je susret s Gospom kroz osobnu molitvu i molitvu krunice. Spuštamo se do Plavoga križa, sutra rano ujutro nas on čeka te vidjelica Mirjana i njezin susret s Gospom koja će nam prenijeti poruku... Mirjana svakog drugog u mjesecu čuje u sebi Gospin glas, te s njom moli za nevjernike. Katkada je vidi. Mirjana je udata, ima dvoje djece, s obitelji živi u Bijakovićima. Na povratku prema prenoćištu zastajemo kod kuće vidjelice Vicke, molimo se za bolesne...
Sutra nas čeka Križevac, brdo iznad Međugorja, na visini od 520 metara na kojem su župljani još 15. ožujka 1934. godine podigli 8,56 m visok armiranobetonski križ na kojem stoji: «Isusu Kristu, Otkupitelju ljudskog roda, u znak svoje vjere, ljubavi i nade, u spomen 1900. godišnjice Muke Isusove». Križevac je svjedočanstvo vjere. Prema svjedočanstvu vidjelaca, u poruci od 1984. Gospa je rekla: «I križ je bio u Božjem planu kad ste ga sagradili.»
S početkom Gospinih ukazanja, na Križevcu se počeo moliti križni put. Postaje su u početku bile označene drvenim križevima, a 1988. godine postavljeni su brončani reljefi. Zastajemo kod spomenika fra Slavka Barbarića, penjemo se ka Križu. Svatko sa svojim križem.
I danas nas čeka misno slavlje. Vanjski oltar župne crkve prekrasan je, jednako kao i molitveni prostor oko njega, s preko pet tisuća sjedećih mjesta. Sva su zauzeta. Topla je i ugodna večer za molitvu. Brojni su hodočasnici koji su toga vikenda došli Kraljici Mira sa svih strana svijeta. I mi s njima. Slijeva se rijeka ljudi na molitveni prostor i klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu. Župnu crkvu, sadašnju, počeli su graditi vjernici 1934., a blagoslovljena je bila 1969. godine. Crkva sv. Jakova dom je molitve mještana i brojnih hodočasnika. Nama, koji smo prvi put ovdje, pri pomoći je uvijek cijeli dan neumorna Marija Bošnjak.
Tri dana nakon svoga lipanjskog posjeta Sarajevu 2015. godine, papa Franjo reče da će Vatikan uskoro odlučiti o međugorskoj pojavi i njezinu službenom priznavanju ili nepriznavanju. Pritom reče da je opasno utemeljenje nečije vjere samo na najavljenim ukazanjima ili bilo čemu drugome, nego samome Kristu.
Mnoštvo ljudi s iščekivanjem, po kišici koja lagano pada, neumorno iščekuje Mirjanin glas i Gospinu poruku. Mnoštvo kao jedno, bez ikakva izgreda. Ima nas stotinjak tisuća. Čekamo. Čujemo i polako se razilazimo. Zadovoljni su svi, i stari i mladi, i pokretni i nepokretni, dobili su nadu vjere, nadu u mir... Poručuju im tu nadu i danas nakon 35 godina vidioci iz Međugorja: Ivanka, Mirjana, Vicka, Ivan, Ivan i Milka, koji su se na brdu Crnici, iznad mjesta Podbrda sreli s mladom ženom s djetetom u naručju...
Međugorje je pojava vjere, sa svim svojim popratnim ljudskim slabostima, pojava hodočasničkog turizma, pojava u koju vjeruju mnogi, mjesto ukazanja koje je do danas posjetilo tridesetak milijuna ljudi u potrazi za mirom i utjehom. Nadom. Zadovoljni i radosni vraćamo se kućama do skorog susreta s Međugorjem.
Branka Pavić Blažetin