Tijelovo, ili svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, jedan je od četiriju zapovjednih blagdana, a kao pomični blagdan slavi se u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva, devetog četvrtka nakon Uskrsa ili deset dana nakon Duhova. Svetkovina u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak postala je omiljena još u 13. odnosno 14. stoljeću zbog posebno svečanih procesija i hodočašća. U Hrvatskoj je Tijelovo i državni blagdan koji se slavi u četvrtak, a u nas samo kao crkveni blagdan, i to iduće nedjelje.
U Santovu je do danas očuvan tradicionalni tijelovski ophod. Već godinama zajednički ophod hrvatskih i mađarskih vjernika je između dviju misa obilaskom četiriju postavljenih i okićenih oltara, po običaju, dva hrvatska i dva mađarska. Tako je bilo i 22. lipnja povodom blagdana Tijelova ili, kako ga nazivaju santovački Hrvati, Br(a)šančeva. Prema povijesnim podacima, posljednji ophod na Brašančevo po obližnjim ulicama bio je 1948. godine, odonda je pak ograničen na ophod oko crkve. Uz određene preinake ,u takvom se obliku održao do danas. Kako se tom prigodom izlaže Presveti Oltarski Sakrament, već po tradiciji, i ove su godine postavljena četiri prigodna oltara na otvorenom, okićena vjerskim simbolima, svetim slikama, cvijećem, šokačkim tkaninama i ćilimima, koje su tradicionalno pripremile i okitile stalne santovačke obitelji, među njima i one koje to rade već desetljećima, pa i naraštajima. Prvi oltar postavila je i okitila Irenka Sipos Varga, a četvrti, takozvani Širokov oltar, Anica i János Vida, preuzevši ga od Marije Širok Vida, čija obitelj naraštajima njeguje ovu tradiciju. Po njezinu sjećanju, pred njihovom kućom stajala je kapelica, njezin otac dovezao je zeleno granje čime se kitila kapelica, a poslije se blagoslovljeno nosilo kućama, ostavljalo pod kućni krov ili na tavan, što je tijekom godine čuvalo ukućane od bolesti i groma. Marica Srakić Prodan već desetljećima kiti dva oltara šokačkih Hrvata, drugi i treći, nekada Deščarov i Stipanov. Naime nekadašnji redoslijed kapelica, odnosno oltara očuvao se do danas. Ona je nastavila i višedesetljetnu obiteljsku tradiciju, te je do prije nekoliko godina i samostalno 15 godina služila župnu zajednicu na sakristiji. Prema običaju, ophod vjernika uljepšale su djevojke u izvornoj šokačkoj nošnji s crkvenim barjacima, te ministranti i ovogodišnji prvopričesnici, koji su na čelu procesije put posipali ružinim laticama. Iza njih, pod „nebom”, koje su nosila četvorica crkvenih općinara hrvatske i mađarske zajednice, župnik Imre Polyák s Presvetim Oltarskim Sakramentom, te hrvatski i mađarski vjernici. Ispred svakog oltara uz čitanje Evanđelja, molitvu i blagoslov, naizmjenično na hrvatskom i mađarskom jeziku, pjevale su se blagdanske pjesme. Misu na hrvatskome jeziku predvodio je santovački župnik Imre Polyák, a prigodnu propovijed održao đakon Péter Juhász. Misno slavlje uljepšano je pjevanjem hrvatskih vjernika koje je predvodio župni kantor Zsolt Sirok. Podsjetimo kako je Tijelovo u materijalnom smislu blagdan kruha, bez kojega ne možemo živjeti, a u duhovnom smislu Isusovo tijelo, bez kojeg ne može živjeti duh katolika.Blagdan je to sakramenta u kojem se na nevjerojatan i neopisiv način daruju Božja ljubav i milosrđe.Nakon višedesetljetnog zatiranja i njihova ograničavanja na ophode oko crkve, u nekim župama tijelovske procesije opet se obnavljaju u nekadašnjem sjaju.
Tekst i slika: S. B.