„Pišeš, komu? / – gdo mi rič razumi! / u pustinu kričiš, /odjeka ni!“, napisane dileme svakoga pisca, novinara je naš petroviski pjesnik Lajoš Škrapić jur zdavno stavio na papir. Ne poznam nikogar od hrvatskoga kruga, i ovde mislim na one ki pišu po hrvatski, da jednoč, ali većputi, ali milijun puti ne bi sami sebi bili postavili ova pitanja. Spodobne misli me gnjavu pri zgoditku, kad zamjenik načelnika našega jednoga grada dojde u Hrvatski klub i suprot toga da ne govori naš jezik, zainteresira se za Tajednik Hrvatov u Ugarskoj.
Pita za njega i za to, jer reportaže, izvješćaji o gradski priredba su redom objavljeni u tom glasilu ke je i on sam vidio ranije. Ali kotrigi dotičnoga Hrvatskoga kluba ne znaju, ne moru, nisu u stanju niotkud izvlići nijedan primjerak Hrvatskoga glasnika jer pretplatu imaju samo zastupniki Hrvatske samouprave, i to doma. Na poštansku adresu gradske Hrvatske samouprave nij šanse da dojde bilo koji broj. Uz to, čudno da nikomur od privilegiranih i ne pada na pamet da doma preštani broj, umjesto da bi se to hitilo, kamo bi drugamo, nek u smetlje, odnesli u klub. Gdo zna, morebit bi se našao koji dodatni Hrvat toga kluba ki bi se htio informirati, što se zgoda širom Gradišća, ali na ovom našem malom hrvatskom planetu. U ovakovu dobu me stišće onda pitanje, što more misliti dotični političar, koja je cijena napisane materinske riči u toj zajednici? „Piši sebi, / utišiti dušu, / bratu, sestri / da te ne optužu.“, miluje i moju dušu rič pokojnoga Lajoš-bačija. Miluje, ali me jednako grize, puzi jad u žila da te to i bantuje kot činjenica, da je to uprav ta zajednica, kamo človik svenek rado dojde, kade je svako druženje poseban doživljaj i kade je svaki obraz poznat i drag. Ovakov pristup prema našem glasilu, a prik toga i mojemu djelu me rastužuje. Vrtim u zubi riči: nepovjerenje, omalovažavanje, zanemarenje i nepoštovanje... „Broj sve manji: / deset... devet... osam... / ko i zadnji... / bar da sam znam, gdo sam!“
Tiho
