U organizaciji lukoviške Hrvatske samouprave, 30. svibnja 2015. godine priređen je Hrvatski dan. Program je započeo u popodnevnim satima povorkom sudionika Dana seoskim ulicama, od lukoviške škole do tamošnje Zavičajne kuće, u kojoj su sudjelovali članovi lukoviškog KUD-a Drava, barčanskog KUD-a Podravina uz pratnju pečuškog Orkestra Vizin i učenici lukoviške škole.
U Zavičajnoj kući svakoga je čekalo predstavljanje narodnosnog obrtništva i narodnosnih rukotvorina. Lukoviška hrvatska Zavičajna kuća ponos je ovoga kraja, predstavlja Podravinu i Hrvate u njoj s njihovom bogatom kulturnom baštinom. U Zavičajnoj kući 2008. godine postavljena je obnovljena stalna izložba, a 2009. obnovljena je sama zgrada, pojačana konstrukcija zgrade i obnovljen krov. Sve ostalo išlo je s time, unutarnje i vanjsko ličenje. O Zavičajnoj kući lukoviška Seoska samouprava povjerila je brigu Ruži Bunjevac, a zdanje je u stručnoj nadležnosti županijskog Muzeja „Rippl Rónai”.
Stalna Izložba ima naslov «Život u podravskim hrvatskim selima uz Dravu u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća«. Koncepcija je izložbe u skladu s naslovom. Suradnici Etnografskog odjela županijskog Muzeja „Rippl Rónai” pokušali su prikazati život i rad posljednjega vlasnika kuće Pave Jelića, opančara, pomoću uspomena članova njegove obitelji, nevjeste, unuka. Ovom izložbom priređivači u prvom redu žele mlade, učenike zainteresirati za prošlost ovoga kraja, za bogatstvo narodne kulture Hrvata i njezino upoznavanje. Cilj je, reče svojedobno kustosica Orsolya Kapitány, i jačanje nacionalne svijesti Hrvata ovoga mjesta i cijeloga kraja. Prikazan je život između dva svjetska rata, s nizom elemenata iz života tadašnje hrvatske obitelji: tkalački stan, kuhinja, krušna peć, tronožac, postelja, zipka... Prednja je soba uređena tako da prikazuje život iz 30-ih godina 20. stoljeća, tradicionalni način života. To je soba za stanovanje. Ostaje kuhinja kao središte zgrade, i komora u kojoj svoje mjesto dobiva i postolarski stol Pave Jelića.
Posjetitelji mogu vidjeti narodne rukotvorine i narodne nošnje, postolarsku radionicu, gdje se može saznati kako su se izrađivale cipele, a na kraju u zadnjoj prostoriji svatko može pogledati radove nekadašnjeg obrtništva. Sve su lončarije sačuvane u savršenom stanja. Kako su domaćini naglasili, čuvanje tradicije i kulture hrvatskoga naroda vrlo je važno u svakom obliku. Ovo nasljedstvo predaka izvrsno prikazuje znatiželjnicima dio prošlosti, dio tadašnje svakodnevnice, tj. uvodi nas u prošlost sela, što do dana današnjega čuva ta kuća. Lukovišćani su i ovoga puta bili pravi domaćini, svakoga su dočekali s toplim pogačicama, slatkim kolačima, a da toga toploga dana nitko ne ostane žedan, nudili su se raznovrsni sokovi. Na dvorištu su domaćini otplesali zajedničko kolo uz pratnju Orkestra Vizin. Potom je društvo krenulo prema crkvi gdje je počela sveta misa na hrvatskom jeziku, koju je služio martinački ujedno i lukoviški župnik Ilija Ćuzdi. Mladi su čitali evanđelja i pjevali hrvatske crkvene pjesme. Naravno, najveći dio sudionika bio je u narodnoj nošnji. Društvo se vratilo u dom kulture gdje je počeo kulturni program. Na početku programa Ruža Bunjevac, predsjednica lukoviške Hrvatske samouprave, ujedno i glavna organizatorica Dana, pozdravila je nazočne. Na pozornicu su izašli članovi KUD Drava, koji su pobrali buran pljesak nakon nastupa. Potom su nastupili učenici lukoviške škole. Gosti Dana, barčanski KUD Podravina, također su dali sve od sebe u svom nastupu, a na kraju nastupio je martinački Ženski pjevački zbor «Korjeni» uz pratnju Orkestra Podravka. Program je bio vrlo uspješan, gledatelji su uživali u pjesmi i plesu. Nakon kulturnog programa večerom su počašćeni svi sudionici u školskoj blagovaonici. Pripremljen je bogat švedski stol, a kao šećer na kraju, mogli su se kušati odlični domaći kolači. Završetak Dana obilježilo je druženje uz ples. Za odlično ozračje odgovoran je bio Orkestar Podravka, okupilo se mnoštvo sudionika pa je i raspoloženje bilo na visini, zahvaljujući sastavu koji iza sebe ima bezbroj nastupa i na sceni je više od dvadeset godina.
Luca Gažić