U organizaciji martinačke Hrvatske i Seoske samouprave, 20. lipnja 2015. godine, kao obično, priređeno je Ivanjsko veselje. Program je započeo u popodnevnim satima svetom misom na hrvatskom jeziku, u martinačkoj katoličkoj crkvi, potom je počela povorka na ulicama sela uz pjesmu i ples folkloraša.
Toga su dana pozvali više sudionika od kojih su svi rado došli, a to su bili: harkanjski Mješoviti pjevački zbor KUD „Podravac, sopjanski DVD i Udruga športske rekreacije „Šport za sve”, starinski „Biseri Drave”, martinački Ženski zbor „Korjeni” te orkestri Podravka, Drava i Vizin.
Hrvatsko Ivanje započelo je svetom misom u mjesnoj katoličkoj crkvi, potom je počela povorka društava. Članovi su bili, naravno, u narodnoj nošnji, stoga je priredba bila još šarolikija. Priredbi su među ostalima nazočili generalna konzulica Republike Hrvatske u Pečuhu Vesna Haluga, predsjednik Hrvatske državne samouprave Ivan Gugan i predsjednik Hrvatske samouprave Šomođske županije Jozo Solga.
Iako je vrijeme bilo pomalo hladnije, mnogo ljudi okupilo se na licu mjesta i sudjelovalo u povorci, gdje su Martinčani na postajama okrijepili sve sudionike. Na kraju mimohoda po selu znatiželjnici mogli su pogledati maketu kuće na kanate i prekrasne, za Podravinu značajne rukotvorine. Na kraju dana svi sudionici bili su počašćeni, Martinčani su bili odlični domaćini i pripremili su bogatu večeru. U deset sati Sopjani su predstavili svoje ivanjdanske običaje. Od najmlađeg do najstarijeg Sopjana sudjelovali su u tom očaravajućem prikazu. Zainteresirani su mogli vidjeti neviđenu igru s vatrom, što će kod mnogih ostati doživotni doživljaj. Taj su običaj hrvatski gosti donijeli iz svojega rodnog kraja, a kod njih postoji i legenda zašto je nastao. U prošlosti su se mladići nadmetali pred djevojkama koji će od njih najljepše i najbolje napraviti lilu i početi se udvarati djevojci. Lila je duži ili kraći štap s rašljama napunjenim pričvršćenom slamom. Slama se zapali i mladići lilaju, što znači, vrte štap s buktinjom oko sebe. Time se stvara privlačan učinak vatrenoga kruga, a iskre ravnomjerno lete na sve strane. U lilanju je važno i kakav je plamen, i koliko dugo gori zapaljena slama, i kako mladić vrti štap. Obično se to radilo u večernjim satima, kad vatra najviše dolazi do izražaja, pa se tako pokazuje i njezino veliko značenje u čovjekovu životu. Kada su momci i djevojke napasali stoku, pašnjak izvan sela bio je idealno mjesto za takvu zabavu, jer su kuće tada bile prekrivene slamom pa je postojala opasnost od požara. No u ovome slučaju nije bila nikakva opasnost, samo igra s vatrom i očarani ljudi. Završna scena dana bio je obični, a ponovno nezaboravni ivanjski bal uz domaću «Podravku».
Luca Gažić