Objelodanjivanjem dviju kapitalnih knjiga, zbornika i monografije o bunjevačkim Hrvatima «u vremenu i prostoru» te o njihovoj «tradicijskoj baštini i etnokulturnom identitetu», koje su početkom mjeseca predstavljene prvo u Baji, zatim u Subotici, a ovih dana i u Zagrebu, možda ipak nije slučajno odabrana Baja, koja nije sudjelovala u ovome važnom projektu, ali s okolnim naseljima bila je predmetom svestranih istraživanja. Naime, prvi put dvije kapitalne knjige posvećene su svim bunjevačkim ograncima, onima u Hrvatskoj, ali i Vojvodini i mađarskome dijelu Bačke. U tome ima i dosta simbolike, to više što su ova vrijedna izdanja nastala zajedničkim naporima Zagreba i Subotice.
U svjetlu nametnutog nam «bunjevačkog pitanja», otvaraju se pitanja: Tko koga asimilira, a tko čuva, njeguje bunjevačke tradicije.
Još se sjećamo hrvatskoga znanstvenog skupa o Bunjevcima koji nije mogao biti održan u velikoj vijećnici Gradske kuće u Subotici. U povodu otvorenja nove školske godine, u rujnu prošle godine, čitali smo pak vijesti o tome kako su Bunjevci NEHrvati, uostalom priznati kao poseban južnoslavenski narod u Republici Srbiji, dobili čitanku i gramatiku, udžbenike za predmet „Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture” koji su tiskani, ni više ni manje, na ćirilici. Početkom ove godine u regionalnom dnevniku „Petőfi Népe” čitali smo o bunjevačkom okupljanju, «divanu» u bajskoj Čitaonici. Narečenim napisom najavljeno je kako će u povodu Svjetskog dana materinskog jezika Tradicijska udruga «Zlatna grana» (nije isto što i KUD «Bunjevačka zlatna grana») organizirati nevezani razgovor, «divan» u bajskoj Čitaonici. S kojim ciljem? Nevjerojatno, ali istinito, okupiti one koji još govore «bunjevački jezik», koji ga žele poučavati ili ponovno učiti. S tim u vezi najavljeno je predstavljanje bunjevačke čitanke i gramatike, te priručnika za učitelje, tiskanih na ćirilici. NA TRADICIJSKOME JEZIKU I PISMU BUNJEVACA?! Dovoljno da bismo se zamislili na tome, tko uistinu asimilira Bunjevce, a tko čuva i njeguje i njihove tradicije. Pri tome ne zaboravimo da se od 1946. godine u Mađarskoj, napose u Bačkoj, koja je u tome svojedobno prednjačila, hrvatski, «hrvatsko-srpski» ili «južnoslavenski jezik” u okviru školskog sustava, danas već i u okvirima kulturne autonomije, u održavanju Hrvatske državne samouprave ili mjesnih hrvatskih samouprava, poučava se bez prekida u obliku dvojezične hrvatsko-mađarske ili predmetne nastave hrvatskoga jezika.
I dok neki, zauzimajući se za priznavanje Bunjevaca kao posebnog naroda, za uvođenje bunjevačkog jezika, što ga ti isti ni sami ne govore, ili ga ne poznaju, dotle s druge strane imamo mjesne hrvatske samouprave u mađarskome dijelu Bačke, koje svojim djelovanjem, aktivnostima, programima i ne rade ništa drugo doli se zalažu za očuvanje bunjevačkih tradicija, kulture, preko toga i za učenje i populariziranje materinskog jezika. Dakako, situacija nije nimalo sjajna, dapače, ali da se kao rješenje nameću udžbenici na ćirilici, iskrivljeni bunjevački bez ikakve normiranosti, vrlo često i nakaradan, to je uistinu previše. Kao i to da pojedinci, ne videći dalje od svoje zaslijepljenosti, krajnje protuhrvatski raspoloženi nameću nagrđeni bunjevački, udžbenike na ćirilici, a da one Hrvate Bunjevce koji čuvaju bunjevačku ikavicu, pismo i jezičnu tradiciju, ali jednako tako uče i standardni hrvatski jezik, optužuju za asimilaciju Bunjevaca, više je nego neukusno i pokvareno. I dok smo prije bili ponosni što imamo velikog matematičara podrijetlom bajskog Bunjevca, teško da ćemo to biti i nadalje kada na Facebooku pročitamo sljedeće njegove riječi. «Uostalom lijepi bunjevački jezik nazivati narječjem današnjeg, poruženog književnog hrvatskog jezika smatram kaznenim djelom.»
