Ovih smo dana svjedoci svjetske migracije neviđenih razmjera. I dok su prije godinu dana neke zapadnoeuropske zemlje pokrenule veliku raspravu na temu kako integrirati useljenike koji pripadaju različitim civilizacijama, različitom kulturnom krugu, i vjeri, danas je Europa suočena sa još većim izazovom. S valom izbjeglica koji ilegalno prelaze granicu, ulazi u Europsku uniju, a nazivaju ih ekonomskim izbjeglicama, za razliku od političkih izbjeglica, jer svoju domovinu, i sve zemlje na putu u EU napuštaju radi pronalaženja sigurnije egzistencije, u potrazi za mirom i ekonomskim blagostanjem.
Izjave europskih čelnika mijenjaju se iz sata u sata, čas da će ih primiti, čas da će zatvoriti granice. Izbjeglički val kod jednih izaziva razumijevanje, skrb za sve u potrebi i nevolji, a u drugih nerazumijevanje, pa čak i nesnošljivost. Ovi drugi u svemu vide opasnost za europsku zajednicu država i naroda temeljenih na kršćanskoj, katoličkoj baštini, doživljavaju kao napad na svoj jezik i kulturu.
Ne znamo kada i kako će cijela priča završiti, ali se pitamo zašto upravo oni odbijaju pružiti ruku, dati pomoć koji su u najmanju ruku sukrivci za nastalo stanje. Mnogima smeta da su to ljudi druge civilizacije, druge vjere, drugog naroda, drugog jezika i kulture. I ne samo to, osjećaju izravnu opasnost za svoje, za svoj jezik, kulturu, i nadasve za svoju vjeru. Možda su i u pravu, ali bi se svi oni trebali upitati: Što ja činim za očuvanje svoje vjere, kulture, što mi činimo za očuvanje svoje vjere i kulture? Tražiti krivca za svoje jade, za svoje probleme u drugome nije nikakvo rješenje, nego samo odbijanje i neprihvaćanje odgovornosti, prebacivanje krivnje.
U stanju kada cijela Europa, europska civilizacija doživljava moralnu krizu, pogođena valom do sada neviđene migracije, izgubljena je, ne pronalazi sebe. Čini se upravo zbog toga što ne traži rješenje, nego prebacuje krivnju na druge, i to na one koje je djelomično i sama dovela u taj položaj. Kako neki dan reče jedan od političara, članice Europske unije imaju svoja prava i obveze. Jedna od njih jest i solidarnost koja se mora iskazati, i to omjerno. Ako se pozivamo na kršćansku, katoličku tradiciju, možemo li onda odbaciti jednu od njezinih temeljnih vrijednosti, a to je ljubav prema bližnjemu, prema svakome čovjeku. Kako drukčije nego tako da skrbimo za ljude u nevolji, u potrebi. Jer svi smo mi putnici, ali ne smijemo biti bez cilja.
Stipan Balatinac
