„Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji.”
Tako je pisao senjsko-kiseški junak Nikola Jurišić Ferdinandu I. na početku teške bitke suprot Turkov u gradu Kisegu. Kad 1532. ljeta ne bi bio blizu Nikola Jurišić i njegova četa tomu varošu, i ne bi bio pripravan dojahati u sam grad, kade se je nahadjalo dice, žen i kmetov u paniki, u cjelini bi bilo izostavljeno ovo povijesno poglavlje iz udžbenikov i historijskih kronikov. Ne bi se mogli ljeto na ljeto najzad vrnuti u prošlost na tom mjestu, kade na svakom koraku sprohadja človika povijest. Ne samo u znamenitosti i spominki nego i u duhu i karakteru je sačuvao ov gradić slavnu hištoriju 16. stoljeća. Tijekom devet ljet, otkad se odigrava u misecu augustušu s puno teatralnosti ova turska koreografija i junačko ponašanje samih gradjanov, cijela rekonstrukcija opsade je odrasla u perfektni spektakl s takovimi programi koji su „izloženi” jakom hrvatskom nazočnošću i elementom. Istina da ova Željezna županija slične gradske igre ima jur i u Šarvaru i Monoštru, a sad nek slijedi karneval Rimljanov u Sambotelu, ali još je nek kiseška bitka ostala ona prava i originalna, ka će kljetu pred stijenami Jurišićeve tvrdjave okupiti deseti put oduševljene amaterske igrokazače i obožavatelje. Da je Nikola Jurišić rodjeni Hrvat i da su Hrvati iznimno važnu ulogu našli u toj uspješnoj obrani suprot nadmoćnih šeregov Sulejmana, sve se više i više pozabi, ne samo pri novinarski napisi nego za presenećenje i mnogi ljudi ki dojdu iz drugih mjest, moraju se suočavati s činjenicom da na čelu kmetov i braniteljev se je našao hrvatski heroj. A današnja hrvatska zajednica se ne smi dati izrivati iz mnogovrsnoga kulturnoga i turističkoga djelovanja u ovoj općini, nego sigurno i svisno mora se zalagati za hrvatsku odgovornost, kot i dosad da i u ovoj predivnoj ideji se dalje nosi ime hrvatskoga velikana, roda i naroda. Prez sumlje bi to bilo i nepokolebljiva mogućnost dibljega zakorijenjenja i hrvatskoga jezika i gradišćanskohrvatskoga identiteta. Kiseg i ovoga minuloga vikenda je imao hrvatsku uličnu zabavu na svojem Glavnom trgu s Prisičkimi tamburaši, a to čeka pohodnike i ove nedilje. U nediljnoj noćnoj škurini se je Bulićeva „Hercegovina” daleko čula na gradski ulica, a ovde živeći Hercegovac je debelo platio „respekt”. I gosti Makedonci očigledno su se iznenadili kad pred restoranom Zlatni noj, većsto kilometarov daleko od njevoga rodnoga kraja, na sav glas se je jačila „Bitola, moj roden kraj”. Vjerujte mi, vridno je posjetiti u ovom dotičnom misecu zapadnougarski grad na zalasku ljeta svenek, jer on neće vas samo s gostoljubivošću domaćinov osvajati nego i bogatstvom kulturno-historijskih dogodjajev i monumentov.
Tiho
