ODUPRIMO SE POTROŠAČKOME, A POSVEĆUJMO BITNOME

Koliko je mudrosti sažeto u povijesti čovječanstva, a mi ljudi ipak nismo mudriji, poučeniji, barem se tako ne čini što nam svjedoči naše vrijeme, naša svakodnevica. Učimo se samo na vlastitoj koži, a sve nam je već izrečeno u Svetom pismu, u brojnim književnim i filozofijskim djelima, ali i u pučkim izrekama i poslovicama.

Koliko je mudrosti sažeto u povijesti čovječanstva, a mi ljudi ipak nismo mudriji, poučeniji, barem se tako ne čini što nam svjedoči naše vrijeme, naša svakodnevica. Učimo se samo na vlastitoj koži, a sve nam je već izrečeno u Svetom pismu, u brojnim književnim i filozofijskim djelima, ali i u pučkim izrekama i poslovicama.

Biblija nas poučava višetisućljetnim iskustvom, poukama, vječnim istinama o čovjeku i njegovu odnosu prema Bogu, ali i svijetu i svojim bližnjima, prema drugim ljudima, sugrađanima, susjedima, prijateljima, prema roditeljima, članovima obitelji...

Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem – poručuju nam riječi iz biblijske knjižice Propovjednika, iliti pak čitamoSve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. No čovjek kao čovjek, mi ljudi ništa ne učimo...

Život nam je postao ne samo tlapnja, ne samo ispraznost nego ubrzani put k potpunom, duhovnom, tjelesnom uništenju, iz dana u dan jurimo, ali ne znamo kamo, ne razmišljamo o bitnome, već bez razmišljanja srljamo u propast.

Čovjek našega vremena nema nizašta vremena. Često čujemo bilo da su posrijedi naši najmiliji, obitelj i naši najmiliji, naši bližnji, bilo društveni i humanitarni rad, skrb za druge i rad za našu užu i širu zajednicu.

Pri tome zaboravljamo na sve ono Bogom dano, na sve ono bitno što čovjeka čini čovjekom.

Tako se ne znamo opustiti, ne znamo odmoriti, a najmanje razmišljamo o smislu ljudskog života, o tome odakle dolazimo i kamo idemo.

Sve se svodi na rijetke trenutke kada sve stavljamo u stranu, a možda čak i onda u mislima radimo, razmišljamo svakidašnjim, egzistencijalnim, životnim poteškoćama, obiteljskim i društvenim problemima.

Ostaje nam samo godišnji odmor, ljetovanje, odlazak na more, na bazen ili izlet. No i to je samo slab nadomjestak za nekadašnji život kada se obitelj držala na okupu, rodbina i prijatelji bi se sastajali u dobru i zlu, pomagali jedni drugima. Danas pak samo jurimo, nema zaustavljanja, ne razmišljamo, ne sastajemo se, ne družimo se, nego samo hitamo, ali ne znamo ni kamo ni čemu. Uvijek je dobra izlika, moram ovo, moram ono, nemam vremena, nemam snage, nemam volje. Zar nam život uistinu toliko znači, zar nemamo drugih potreba, onih koje nas uistinu čine čovjekom.

Život nam teče, život nam prolazi u zgrtanju prolaznih materijalnih dobara potrošačkoga društva, koje daje prednost svemu samo onome bitnome, ljudskome. Zaboravljamo na jedno drugo, zaboravljamo i na sve ono na što su nas zadužili naši stari, na poštenje, ćudoređe, moral, na ljubav prema svemu što je naše, na jezik, kulturu i običaje, na vjeru. Zato, Čovječe „maleni ispod zvijezda”, zaustavi se, stani, pronađi sebe i druge. Živi, traži i pronađi smisao života.

Iskoristimo ljeto, vrijeme godišnjeg odmora. Zaustavimo se, stanimo, tražimo jedni druge, kako bi barem sada promišljali mudrost koja nam je dana, ali se ne učimo iz nje, kako bismo stečenu baštinu mogli prenijeti svojim potomcima u ostavštinu.

 

S. B.

 

Newsletter

Subscribe now to get 100 exclusive photo & two newsletters per month