Nedavno nakon jedne priredbe obratio mi se novinar mađarskih glasila s nezadovoljstvom što kako je to bezobrazno da na priredbi nije se prevodio hrvatski govor, kako će sad on o tome pisati, čemu su zvali onda novinare mađarskih medija. Rekla sam mu da je on dobro znao da je to hrvatska priredba, da to organizira hrvatska ustanova i da je to bilo namijenjeno ponajprije Hrvatima, no, naravno, nije isključen nitko tko je zainteresiran. Što se tiče novinara, on mora biti snalažljiv i dakako ima mogućnosti da ispituje organizatora i da prosi od njega pomoć po tom pogledu. Onda mi novinar reče da će se ovako zajednica zatvoriti samo u sebe?
Pitala sam ga čudi li se naprimjer tomu da se u Erdelju u mađarskim naseljima priredbe održavaju samo na mađarskome jeziku? Malo me čudno pogledao. Naravno, to mu je nekako prirodno, jer to razumije. Pokušala sam mu objasniti da narodnosti zapravo preko jezika mogu opstati i razvijati svoju kulturu. Barem da na svojim priredbama rabe svoj jezik, ionako imaju priliku samo u svome krugu razgovarati. Upravo zbog otvaranja i kontakata s većinskim narodom jezik se postupno izgubio, ali pripadnici narodnosti drukčije nisu imali priliku razvijati se, nisu mogli ništa postići. Danas pola stoljeća kasnije nalazimo se u obrnutoj situaciji, djeca već ništa ne znaju hrvatski kada krenu u školu, a nažalost katkad ni roditelji ne cijene toliko taj jezik da bi istakli važnost njegova učenja. Pokušala sam objasniti novinaru da shvati da narodnosna zajednica ne može opstati bez očuvanja svog jezika, kako će se obrazovati na raznim poljima ako ne poznaje taj jezik. Od novinara bi čovjek očekivao više, pogotovo ako već godinama prati život određene narodnosti, možda bi se mogli malo i potruditi u učenju jezika, pa zajednica na tom području gdje rade već stoljećima je nazočna. Nažalost, još uvijek vrijedi razmišljanje da su narodnosti lijepi u izlogu u narodnim nošnjama, ali neka se ne brinu o svojim pravima rabljenja svojega materinskog jezika bilo gdje i bilo kada. Možda u tom shvaćanju krivi smo i mi sami, pripadnici narodnosti s prevelikom snošljivošću, tolerantnošću, a budemo iskreni, i zbog slabog poznavanja jezika. Događa se i to da se za trajanja hrvatskih priredaba slabo koriste hrvatskim jezikom, dakako i to vide novinari, pa onda možda s pravom traže da bude zastupljen i mađarski jezik, jer su na to navikli. Takvo shvaćanje možemo promijeniti samo mi sami, sa sve češćom uporabom hrvatskoga jezika možemo popraviti njegov ugled, prestiž. Možda će se i drugi naviknuti na njega, pa će im se i sviđati.
Beta
