Često znamo reći: Narod koji ne poznaje svoju prošlost, nema ni budućnost. Doista, mnogo je istine u ovim riječima. Međutim, često ih izgovaramo bez razmišljanja, kao poštapalicu, kada ne znamo ili nemamo što reći, ali se želimo nametnuti zvučnim izrazima. Slično bismo mogli kazati i za školstvo Hrvata u Mađarskoj. Bez škole, bez odgojno-obrazovnih ustanova i nastave na hrvatskome jeziku nemamo budućnost.
Na posljednjoj sjednici županijske hrvatske samouprave u Bačkoj, potaknuto je da bismo ove godine na dostojan način trebali obilježiti 70. obljetnicu hrvatskoga školstva u Mađarskoj s početcima iz 1946. godine. Naravno, trebali smo se prisjetiti i naših prvih učitelja osposobljenih na tromjesečnim učiteljskim tečajevima, koji su počeli raditi u nezavidnim uvjetima, ne samo kao učitelji nego i kao osnivači naših škola. Zamislimo samo kako su oni većinom sami samcati upućeni u neko od naših malih naselja ne samo predavati nego sa zadatkom da organiziranju školu. Samo iznimno, poput Santova, upućeno je dva učitelja. Domalo trideset naših prvih hrvatskih (bunjevačkih i šokačkih) škola, utemeljeno je gotovo bez izuzetka u Bačkoj i Baranji. Neke su radile tek nekoliko godina, druge dva do tri desetljeća, a od malih škola preživjela je samo santovačka, koja djeluje do danas. Polaznici naših škola, zatim naše budimpeštanske, poslije i pečuške gimnazije, kao učitelji, nastavnici djelovali su, neki od njih djeluju i danas diljem Mađarske.
Pošto su gotovo sve narečene ustanove ukinute i uklopljene u većinske škole, u većini od njih očuvala se samo predmetna nastava hrvatskoga jezika koja se očuvala do danas, ali se nalazi u gotovo bezizglednom položaju sa sve manje i manje učenika. Samo u rijetkima očuvao se model s nastavom na materinskom jeziku, no samo uvjetno, jer danas hrvatsko školstvo u Mađarskoj radi po modelu dvojezičnosti. Premda i danas zakonski postoji mogućnost za školu s nastavom na materinskome jeziku, pitanje je zbog čega se njome ne koristimo, iako moramo naglasiti da je s obzirom na postojeće okolnosti – prije svega mali broj učenika, posebno hrvatskoga podrijetla – možda uistinu primjerenija dvojezična od jednojezične nastave. Vrijeme će pokazati jesmo li bili, dali jesmo li u pravu. Ne treba tražiti krivca, jer sami smo sebi krivi, ako ne upisujemo svoju djecu u naše škole, ili na predmetnu nastavu hrvatskoga jezika. Ipak, treba se okrenuti k budućnosti. Bez obzira što je i kako bilo, moramo naći rješenja na izazove našega vremena.
Korizma je, zaključno se prisjetimo mudrih i nadahnutih riječi pape Franje izrečenih u jednoj nedavnoj propovijedi: Nema svetca bez prošlosti, ni grješnika bez budućnosti!
S. B.
