Zahvaljujući ovogodišnjim potporama preko narodnosnih natječaja, tijekom ljeta organiziraju se mnogi kampovi, koji u svome nazivu nose pridjev hrvatski. Ove se godine ne mogu žaliti one narodnosne organizacije koje su predale natječaj za tabore, naime dobile su lijepu potporu kojom se već mogu ostvariti odista sadržajni hrvatski programi. Naša hrvatska zajednica ukupno je dobila 22 443 000 forinta za provedbu ukupno 23 kampa.
Hrvatski su kampovi od izrazite važnosti za djecu hrvatskoga podrijetla, u njima se djeca druže većinom s vršnjacima hrvatskih korijena jačajući time osjećaj pripadnosti svojoj zajednici. Tabori su mogućnost i za to da se u slobodnim, nevezanim okvirima odgajaju djeca na važnost očuvanja svog jezika i kulture, tako i svoje samobitnosti. U kampovima sudjeluje prosječno 30 djece, a u državnim taborima na Pagu i više, može i do sto, tako otprilike u hrvatskim kampovima ljetuje umalo 800 djece, to su naraštaji naše budućnosti, to su djeca koja su se javila u kampove zato što ih zanimaju hrvatski sadržaji. Naravno, njih motivira i kupanje u moru ili na bazenu, izleti, druženje i dodatni programi. Hrvatski narodnosni kamp, hrvatski jezični, hrvatski tamburaški kamp i da ne nabrajam, svi u svome nazivu imaju pridjev „hrvatski”. A pridjev je vrsta riječi koja se sintaktički pridodaje imenici ili drugoj riječi radi toga da bi predmetu ili pojmu pridružila neko svojstvo. Tako suzuje značenje te imenice. Pridjev „hrvatski” odnosni je pridjev, govori o svojstvima u odnosu na drugo (hrvatski, narodnosni itd.), a svojstvo znači obilježje, odlika, po čemu se nešto odlikuje. Prema tome hrvatski kampovi s pridjevom „hrvatski” trebali bi imati svojstvo hrvatskoga, odlikovati se s hrvatskim sadržajima i trebali bi imati u prvom redu hrvatska obilježja. U kojoj se mjeri ostvaruju ta obilježja, ponajprije ovisi o organizatorima, hoće li oni izabrati odgovarajuće animatore, voditelje skupina, predavače koji dobro barataju hrvatskim jezikom, koji i rabe taj jezik, s ljubavlju predstave vrijednosti naše hrvatske zajednice kako bi sudionici kampa upoznali pravu vrijednost jezika i našli svoje mjesto u zajednici ili će hrvatski sadržaj biti samo da se sviraju hrvatske note, da se obiđu hrvatska sela biciklom, da se posjeti zavičajna kuća, a hrvatska riječ jedva ili se i ne čuje? Većinom su organizatori naše hrvatske samouprave, ali, budimo iskreni, ima i takvih u kojima vijećnici jedva ili uopće ne govore hrvatski, no ako već oni ne govore, mogu se potruditi da povjere kampome onima koji se dobro služe hrvatskim jezikom. Bez obzira organiziraju li se kampovi za vrijeme ljetnih odmora, u slobodnom, opuštenom ozračju, odgovornost je organizatora podjednako važna kao u školskom odgoju. Upravo u tim svakodnevnim prilikama može dijete primijeniti svoje jezično znanje, osjećati funkcionalnost onoga što katkad s mukom uči u okviru nastave i radovati se svom uspjehu. U tim prigodama nesvjesno stječe osjećaje nacionalne svijesti i osjeća odlike hrvatskoga jezika. Ako organizator nije dovoljno odgovoran glede toga, sve se to odražava i na sudionicima kampova, ni oni sami neće cijeniti jezik svojih predaka, niti se vezati za njega, nego će pridjev „hrvatski” smatrati tek jednom nevažnom riječju, možda i zaboraviti da je taj kamp organizirala samouprava koja u svom imenu nosi pridjev „hrvatska”.
beta
