Malo pred vrimenom ćemo mi Petrovišćani zajti, već ov vikend, u kockice nostalgije. Stojimo na pragu velikoga jubileja ovde u Ugarskoj, jednoga od najvećih zgoditkov, koji je na jednu cijelu vjekovječnost obrnuo kotač sudbine ne samo ovde živećih ljudi. Rič je o nesrićnom ljetu 1956., kad je Ugar konačno htio disati po slobodi, kad je mladina u peštanski ulica zgrabila puške i sa svojom odanošću se je srčeno borila i suprot tenkov. To ljeto, bolje rečeno kraj toga ljeta, pak još i početak sljedećega ljeta je za Petrovišćane doneslo najprlje veliko veselje s prošecijom u Austriju, na već dani je skrsnuo Željezni firong na hataru, svi su se radovali i čekali dolazak srićnijega perioda žitka.
Kad su 4. novembra ruski tenki pogazili kiticu ugarske slobode, i stanovnike Petrovoga Sela je bugnula velika tragedija. U povijesti ovoga južnogradišćanskoga sela došlo je do najvekšega egzodusa. Uglavnom su mladi ljudi izbrali put druge sriće i bižeći od komunističke retorzije, tamnice, siromaštva i nezadovoljstva ostavili su orsag, najmilije i rodni kraj. Za njimi je jaukalo morje tuge, brige i ogorčenosti. Na kraju januara 1957. ljeta pri nediljnoj maši farnik Vince Karlović turobno se je razgledao u crikvi i boreći se sa suzami se je s ovimi riči obrnuo k vjernikom: „Nas su naši mladi ostavili!“ Žitki u cvitu, ljudi ke je sudbina daleko otpeljala od Domovine: vekšinom u Ameriku, Kanadu, Australiju, Belgiju, Nimšku, Švicarsku i med kimi danas mnogi počivaju u stranjskoj zemlji, i med kimi je i takovih ki nigdar nanovič vidili nisu rodni kraj i kim je na desetljeća dodiljen kruh muke, strašne želje za domom i kim je i danas teško shraniti suze i prave ćuti kad se najzad misli na ti čas. Ovoga vikenda Petrovišćani neće svečevati, nego će se dostojno spomenuti jedan za drugim na izgubljene, otkinute, raštrkane baburke po cilom svitu. Šlagere Áll a kis hajó / Stoji mala barka..., ali Oly távol messze van hazám / Dalko je moja domovina, iz te dobi ćemo čuti ove nedilje, čut ćemo još i brojne lipe riči i past će platno pred crikvom s toga globusa, kojega su dali postaviti Petrovišćani, združeni u Društvu svetoga Petra i Pavla u Ameriki. Simbol će to biti zajedničtva rashitanih Petrovišćanov po svitu. Ali od nedilje ki će u ovom selu na ti monumenat pogledati, neće viditi samo lipotu, nego i žuku prošlost. Mislit će na kotrige vlašće familije ki su morali silom prilik ostaviti najmilije, Pinčenu dolinu i kih su nevidljive sile potisnule da si najdu svoje mjesto, čudakrat i neuspješno, u novom društvu u novoj okolici. Prez materinske riči, prez objamljenja najmilijih s molitvom svaki večer u zaufanju da se jednoč najzad vratu...
Tiho
