Mudro je, pohvalno, konačno i korisno učiti strani jezik, strane jezike, pogotovo u naše vrijeme globalizirane civilizacije. Ali što je sa svojim materinskim jezikom? Zar nije mudro, pametno i korisno naučiti svoj materinski jezik, njegovati i očuvati baštinu svojih predaka. Tuđe poštuj, a svojim se diči! – kaže pjesnik; Sve poštivam, svoje uživam! – poručuje pjesma.
Ostajem bez riječi kada vidim da roditelji nisu upisali svoju djecu u hrvatsku školu, ili u predmetnu nastavu hrvatskoga jezika, naravno, tamo gdje za to postoji mogućnost. Još je teže shvatiti kako roditelj nije predao / roditelji nisu predali znanje materinskoga hrvatskog jezika svojim potomcima.
Za sve ima objašnjenja, za sve se može naći izgovor, primjerice da je u mješovitom braku jednostavnije rabiti zajednički jezik, a onda je to dakako jezik većine, većinskog okruženja. Ali što je s poštovanjem prema svojim predcima, nisu li nas oni zadužili da predamo sve ono što su oni sačuvali, što su nam oni ostavili? Nije li žalosno i tužno da sve ono što su oni stoljećima prenosili s naraštaja na naraštaj, s oca na sina, s majke na kćer, i očuvali do danas, posljednjih desetljeća polako, ali sigurno nestaje, pada u zaborav.
Sve više mladih, među njima i naših Hrvata u Mađarskoj, odlazi raditi u inozemstvo, trbuhom za kruhom. Kako će njihova djeca naučiti svoj materinski jezik ako nema brige za baštinu svojih predaka, ako nema odlučnosti i ustrajnosti, konačno i poštovanja prema svojoj baštini?
S druge pak strane ima i pozitivnih primjera. Zadivljen sam ljudima koji ne samo pridaju važnost svemu tomu nego svojim primjerom pokazuju da im je stalo do toga, pa čak i onda ako nisu pripadnici hrvatske narodnosti. – Mene kao Mаđaricu roditelji su upisali u hrvatsku školu u Santovu, zatim u budimpeštansku Hrvatsku gimnaziju, i naučila sam ne samo jezik već puno više od toga, pjesme, plesove i razmišljanje. – reče uz ostalo bivša učenica santovačke škole, danas konzulica u Splitu, koja se je uzgred udala za Dalmatinca. Jer čovjeku su nedokučivi putovi Božji! Suseljanin i sunarodnjak, prijatelj od malih nogu, u mješovitom braku, danas s troje djece živi i radi u Maleziji. No ne posustaje, svoju djecu odgaja u duhu svojih predaka, ne samo da s njima govori hrvatski nego ih jednako podučava santovačkome šokačkom govoru. Premda već više od dva desetljeća živi i radi u Budimpešti, nije odustao, nije posustao, to mu ne pada ni na kraj pameti. Djeca tečno govore hrvatski, mađarski, sada već i engleski, a sve to im je prirodno. Slično je i s mlađim sunarodnjakom koji već godinama živi i radi u Njemačkoj, supruga Mađarica, ali oba sina znaju i govore hrvatski, naravno, i mađarski i njemački. Jer roditelji obavljaju svoju dužnost odgovorno, odlučno i ustrajno.
Gledajući ih s divljenjem, mogu zaključiti samo jedno: sve se može kada se hoće.
S. B.
