Čitam da milijuni djece u svijetu nikada ne mogu ići u školu, a kod nas je počela još jedna školska godina zbog čega mnogi negoduju jer, kako je i Aristotel rekao: „Korijeni su učenja gorki...“, ali prije nego bismo rekli, onda čemu se mučiti, on i nastavlja: „...ali plodovi su slatki“. Nažalost, čovjek po naravi ne cijeni ono što mu je dano, primjerice i učenje, to često vidim i u našoj zajednici.
Narodnosnim zakonom omogućeno nam je učenje i razvijanje našega narodnosnog jezika, ipak čini mi se da ni članovi narodnosne zajednice ne cijene narodnosni jezik u dovoljnoj mjeri. Narodnosni zakon nam jamči i to da možemo održati svoje narodnosne kulturne i druge programe, na kojima možemo rabiti svoj hrvatski, zbog kojega nas ponajprije nazivaju pripadnicima hrvatske narodnosti, ipak sve češće sam svjedok tomu da se zanemaruje taj jezik. Žalosno je kada u ustanovama, za koje se kažu da su hrvatske, najčešće naiđem na mađarski jezik, tada jednostavno ne mogu izdržati da ne zapitam djelatnike, zbog čega ne govore hrvatski kad oboje znaju, zbog čega se dogovaraju mađarskim jezikom kada su oboje završili hrvatsku školu. Mnogoput čujem da se žale nastavnici da djeca ne uče, što vrijedi i za hrvatski jezik, pa se zapitam, kada je nešto besplatno, u našem slučaju učenje jednog jezika ne cijeni se, a kada se za to plaćaju „debeli novci“, onda je to ono pravo. Hrvatska zajednica u zadnje vrijeme ima odista mogućnosti da svojim pripadnicima nudi programe, organizira izlete, hodočašća u matičnu domovinu, a koliko je to svrsishodno glede očuvanja jezika, to je već druga stvar, pogotovo ako sudionici tih zaboravljaju zbog čega mogu uopće sudjelovati u takvim programima. Nažalost, i među zastupnicima hrvatskih samouprava ima podosta onih koji jedva ili uopće ne govore hrvatski jezik. Njima možda nije ni čudno što na kojem hrvatskom programu, u hrvatskom društvu se ne govori hrvatski, ali oni članovi zajednice koji su se cijelim bićem zalagali za to, školovali se na hrvatskoj liniji, dali svoju djecu u hrvatske škole, s pravom su nezadovoljni u takvim slučajevima. Tko će cijeniti ono što je naše, ako ni mi sami ne cijenimo i ne poštujemo svoja pravila? U zastupničkoj prisegi piše da će se zastupnik zalagati za čuvanje i razvoj narodnosnog jezika i kulture itd. Često se pitam kako bi se to moglo popraviti, a rješenje najčešće vidim u odgoju i obrazovanju, u načinu s kojim sam i ja stekla ono zbog čega me zasmeta da se mađara u hrvatskome društvu. Kao nastavnica po svojoj struci, smatram da je kvalitetno obrazovanje ključ za razvoj, to čine i najrazvijenije zemlje, ulažu u odgoj i obrazovanje. Prema tome ključ razvoja naše zajednice također je u našemu narodnosnom odgoju i obrazovanju. Međutim, ona mora biti osjetljiva na promjene, osluhivati potrebe i neprestano raditi na svom unapređenju i razvoju kakvoće, uza suradnju svih radi kojih ono postoji. Naše narodnosne škole postoje radi svih nas, svih članova zajednice, od onih koji rade u dječjim vrtićima, školama, preko polaznika, roditelja do članova hrvatske krovne organizacije, narodnosnih samouprava i narodnosnih civilnih udruga. U tome svi moramo sudjelovati i možda je vrijeme da se napravi samoanaliza vlastitoga rada iz motrišta svih sudionika, da se uoče vrijednosti i nedostatci i odrede razvojni prioriteti – jedino ćemo tako moći „ubrati slasne plodove“.
Bernadeta Blažetin
