Čudakrat smo se pominali za to u prijateljski i intelektualni krugi, gdo se i zašto drži za Hrvata, ali se drži suprot hrvatskih korenov daleko od društvenoga žitka, posjećivanja hrvatskih priredab, jubilejov?! Gustokrat smo i postavljali pitanje sami sebi, ali i pred društvom, gdo i zašto se zalaže (istinski, ali samo u izlogu) za naš narod, za zastupanje hrvatskih interesov na visoki, sridnji ali lokalni funkcija. Nije nam očišćena, ni razjašnjena slika, gdo je zapravo Hrvat, i da li more negdo biti Hrvat prez znanja jezika? Ali oko izjave hrvatskoga povjesničara i bivšega ministra kulture Zlatka Hasanbegovića nij' sumlje ni dileme: Prez jezika narod više nima sriće! Zbog toga mi i krv kipi par puti, kad na svoji putovanji med našimi ljudi strefim se s neočekivanimi i iskrivljenimi odnosi, ali kad kanim gruba biti, onda mogla bi reći dekroatizacijskimi ponašanji ter nastojanji.
Ne morem i ne kanim oči i zubi zapriti, kad na tradicionalnom hrvatskom dičjem festivalu na povelji i medalija sve se piše po ugarski. Kad na takozvanom sastanku narodnosti u moderaciji, a i u pozdravni riči, zvana jezika većinskoga naroda drugoga jezika nij', rekši, to bar razumu svi. A vik mi je „šlag na torti” kad Ugar u hrvatskoj funkciji (prez znanja jezika) tako lipo i ganutljivo zna prodikovati o budjenju hrvatske nacionalne svisti, ali pak o sačuvanju hrvatske riči. Zato vas i pitam, na jednoj promociji hrvatske knjige, ne bi se šikalo predsjedniku Hrvatske samouprave minimalno dvojezično se obrnuti nazočnim, a ne predstaviti djelo oko novoga izdanja čisto po ugarski? Kakovu peldu to kaže drugim, kakov pristup to sugerira drugim ki su se jur predali teškoj sudbini, i hladno-mrtvo znaju odgovoriti kad se je pita, što će biti s jezikom: „i onako će se sve zgubiti”... Nažalost, jur smo zašli do te točke da naše priredbe obavezno se moraju organizirati dvojezično i je pravo čudo, ako se nešto odvija na čistom hrvatskom jeziku. Zašto se ne komentira, kad predsjednik Hrvatske samouprave na jedan dan i dvakrat se po ugarski obraća svojim putnikom na izletu? Je li smišno, kad onda novinar pita, isticanje hrvatstva ovde nekomu ne godi?! A s druge strane, što pak to predstavlja ljudem ki ne razumu jezik, a što onim ki bi pak htili razumiti, ali ne moru, kad ga apsolutno i ne čuju? S licem prema narodu, naslov je pjesničke zbirke Augustina Blazovića, jednoga od značajnih književnikov Gradišćanskih Hrvatov ki ovako piše u svojoj Namjeri: „Nisam iskao za vas / biserje riči i slik. / Samo od skrbi za narod / ranjeno srce otvaram / da u borbi za ufanje / dvojbe nadvladam i jačam vašu narodnu svist.” Trideset ljet kašnje, kad je on napisao ove riči, u spodobnom duševnom stanju i ja vas pitam, bižimo li i mi Gradišćanci s buldozeri gazeći vlašći jezik prema nesrići?
Tiho
