Prvi stolnjak koji je tkala, naizgled bio je jednostavan, bijel, okićen tek crvenom crtom nadomak rubovima, upravo za poveći obitelji stol. Kada se udala, našao se on među tkaninama, vezovima i kućanskim priborima koji su također dobili svoj novi dom. Vadio se iz ormara tek za prvi zajednički Božić. I tako, potajnim dogovorom dvoje mladih, imao je počašćenu ulogu u zajedničkom obiteljskom životu, i koristilo se njime isključivo za blagdane – Božić i Uskrs. Uokvirio je i uzdignuo zanosne trenutke zajedništva. I kako su se životi selili, tako se i on selio, iz kuće u kuću, iz kuhinje u kuhinju. Njegova je povijest bila usko povezana sa životom žene stvarateljice koja se svaki put ispričala kada se stolnjak nasljeđivao.
„Znaš, ona je rano izgubila svoju mater, i kao mlada trebala je voditi prvo kuću, potom i cijelo imanje. Bila je živahna, ustrajna, vješta i pametna. Pod njezinom se rukom obiteljsko imanje bogatilo. Ovo je prvi stolnjak koji je tkala. Od danas on je tvoj.” Godine su prolazile, životna se priča i dalje prenosila, ali usput se obogatila i požutjelom fotografijom o crnokosoj ženi u bijeloj vjenčanici, potom i pričom o etničkoj skupini kojoj je obitelj pripadala, čije je običaje čuvala i njegovala. I jednoga dana kupio se novi stolnjak, na božićnome stolu, umjesto staroga i orasa, jabuke, češnjaka, meda i ribe, našla se ispečena puretina, a i obiteljska se svijeća ugasila. Bolje rečeno, zaboravila se zapaliti. Završen je stolnjakov let kroza stoljeća, i poput Baudelaireova Albatrosa, nespretno je spustila svoja krila. O njemu se više i ne govori, a o etničkoj skupini se zna tek iz udžbenika ili interneta.
Po naseljima, gdje još obitava pokoja etnička skupina naše zajednice, otvaraju se zavičajne kuće kako bi se sačuvalo materijalno blago i običaji dane zajednice za buduća pokoljenja. Svaki podareni predmet ove kuće ima svoju životnu priču, a jednako tako i istaknutu zadaću, ubuduće nosi u sebi obiteljsku priču i povijest etničke skupine. Trebamo biti ponosni na sve one koji su se prisjetili sve to sakupiti i u takvom obliku sačuvati. U boljem slučaju ove će prostorije biti mjesta okupljanja i razgovora, otvarat će se kućna vrata za posjetitelje. Ali o nama ovisi koliko će od njih koji su prekoračili prag ove kuće, imati i sluh i oči za naše narodnosno blago. Neka se ne prekida nit nasljeđa našega stolnjaka.
Kristina
