U zadnje vrijeme sve češće odlazim na razredničke sastanke, pa ne mogu izbjeći da se ne sjetim vremena kada sam i ja sa svojim vršnjacima krenula na svoj put, na daljnje školovanje. Iz mog razreda sedmero su se javili u Hrvatskosrpsku gimnaziju, a od njih četvero i danas rade u hrvatskom odgoju i obrazovanju. I prije mojega godišta mnogi su nastavili školovanje u toj gimnaziji, iz nekog razreda čak osmero, od njih petero rade na narodnosnom polju kao nastavnici, odgojiteljice.
Na jednom susretu umirovljenih nastavnika uspjela sam pobrojiti deset nastavnika koji su završili neku hrvatsku visoku pedagošku školu. Kakvo je stanje zadnjih godina? Iz moje se regije već godinama vrlo malo djece javlja u naše gimnazije, možebitno godišnje jedan učenik, a naprimjer ove godine nijedan. Po svojim informacijama mali je broj i onih koji nakon mature nastavljaju školovanje na hrvatskom polju. Sve me češće pitaju znam li neku odgojiteljicu koja je završila hrvatsku visoku školu ili dobro govori hrvatski jezik, a uskoro će se pitati i za nastavnike. Od jeseni u Pomurju čak pet odgojiteljica odlazi u mirovinu, a umjesto njih teško je naći nove, koje su završile na hrvatskom polju. Naraštaj koji je diplomirao u 80-im godinama, postupno odlazi u mirovinu i nažalost mladi hrvatskih pedagoga nema, i oni koji su završili na hrvatskom polju, zapošljavaju se u drugoj struci. Otprilike godišnje 40 mladih maturira u našim hrvatskim gimnazijama, međutim od njih se vrlo mali broj javlja na fakultete za pedagoge. Četiri je desetljeća prošlo i čini se da je naša hrvatska zajednica nešto propustila. Kako to da naši mladi i ne žele postati hrvatski pedagozi? Što su vidjeli u našoj zajednici? Da to ne vrijedi, da to nema smisla, da tu nema mogućnosti za napredak? Ili nisu dovoljno vidjeli da bi dobili volju za to? Po mome mišljenju, današnja je mladež vrlo pametna, većina njih svjesno planira svoju budućnost. Zašto ne vide svoju budućnost među nama? Pitanje je, čime ih možemo motivirati da ne napuštaju našu zajednicu, da razmišljaju o tome kako će u njoj pronaći budućnost i potpomagati je? Možda je rješenje isto kao što je to bilo i prije četrdeset godina, treba ih samo pratiti u njihovu odrastanju, cijeniti njihov trud, obratiti im posebnu pozornost, usmjeravati ih na „naš” put, i pokazati im da je vrijedno raditi na tom polju i mogu biti ponosni na svoju hrvatsku zajednicu, inače ćemo ih potpuno izgubiti.
beta
