Nakon minimalnog poraza mađarskih nogometaša u Andori, a hrvatskih na Islandu u kvalifikacijama za SP u Rusiji 2018. godine, navijači su razočarani i ogorčeni, i to s pravom. Naravno, u športu je sve moguće, pa i u nogometu. Ne pobjeđuje uvijek bolja momčad, lopta je okrugla, trava zelena, a sreća prervrtljiva.
Ali, što je previše, to je ipak previše. Neočekivani poraz Mađarske - koja je istina praktično izgubila nadu za prolazak dalje - od male Andore sa svega sedamdesetak tisuća stanovnika i 145. momčadi na FIFA-inoj ljestvici, uistinu je neshvatljiv. S druge strane šokantni poraz Hrvatske- koja je i dalje na prvom mjestu svoje skupine, i dalje s velikim izgledima za osvajanje prvog ili drugog mjesta - od Islanda sa svega tristotinjak tisuća stanovnika, istina koji je na posljednjem SP-u pokazao da u nogometu više i nije tako mala zemlja, i to u posljendnjim trenucima susreta, u nama potiče brojna pitanja.
Kako je moguće s tako velikim brojem iskusnih igrača, od kojih mnogi igraju za najveće europske klubove, primiti pogodak u posljednjoj minuti susreta.
Nije se očekivalo ništa drugo od igrača najbolje mađarske i hrvatske vrste, doli igra koju su pokazali njihovi suparnici. A oni su pokazali da žele pobjedu, da se žele nadigravati, igrali su srcem, htijenjem i zalaganjem.
Da ima problema u mađarskom i hrvatskom nogometu, to smo znali i ranije. Uostalom dovoljno je pogledati nogometna prvenstva u Hrvatskoj i Mađarskoj, te nastup klubova u europskim natjecanjima.
Pitanje je samo kako unaprijediti hrvatski i mađarski nogomet. Dok se u Mađarskoj gradi infrastruktura, nogometni stadioni, na kojima je posjećenost poražavajuća, dotle se u Hrvatskoj između ostalog poziva na suprotno, na nedostatak istih.
Međutim, da li se nogometna igra uči na stadionima, nogometnim akademijama, ili bi se možda trebao omasoviti te kao nekada igrati na ulici, u školama i športskim klubovima i u najmanjim naseljima?! Nema dvojbe da bi to mogao biti pravi, i jedini put da se postigne nekadašnji sjaj i i uspjeh nogometa. Posve je jasno da se postojeći sustavi moraju mijenjati, trebamo prije svega više djece, mladih koji će igrati nogomet, a za to trebamo stručni rad i stručnjake. S druge pak strane trebamo klubove koji áe na svim razinama pratiti nadarene igrače i preuzeti odgovornost za njihov razvoj. Sve dotle, dok se svi razumiju u nogomet, ali nitko ne poduziam promjene, stvari će ostati iste.
S.B.
