U politici nema prijatelja... Pa ni u narodnosnoj politici. Pokazuje se to ciklično svake četvrte godine, kada se počinju natjecati i pregovarati kandidati za mjesto zastupnika, predsjednika, dopredsjednika državnih narodnosnih samouprava. Usto narodnosti od 2014. godine postale su bogatije za još jednu privlačnu fotelju, glasnogovorničku u Mađarskom parlamentu.
Pred vratima su jesenski izbori – mjesni i narodnosni izbori, znamo to ne samo po datumima nego i po aktivnostima koje se počinju događati oko nas. Osjećamo u zraku neko titranje. Posebice mi novinari. Ima podosta nezadovoljnika sadašnjim stanjem, doduše, javno teško da će bilo tko konstruktivnim prijedlogom izjasniti svoje nezadovoljstvo, barem zasada. Novinari tek trčkaraju za izjavama „predsjednika”, koji predsjedaju skupštinama održanim pola sata nakon sazivanja, jer kvoruma prvotno ne bude. Mnogi i ne sazivaju godišnje skupštine, ... Doduše, nitko ih i ne pita, od članstva, zašto ih nisu sazvali. Ako pak imaju manjak ili nepokriveni papir poradi „javnoga interesa”, stvar se zataškava jer su rokovi pred nama i stoga se (još jednom opetovano) daje povjerenje izabranima s vjerom u bolje dane. Izabrani dužnosnici na forumima ne troše suvišne riječi, radije šute, vjerujući u kasnije dogovore. Nazočivši poslom javnim sjednicama, možemo mi, novinari, napisati izvješća pa i komentirati ono što smo čuli i vidjeli. Više vidjeli negoli čuli. Ali bolje je ako prešutimo, bit ćemo znatno popularniji jer javnost nije željna „saznanja”, tek estetskog dojma. Ne razgovara se „o važnim stvarima”. Ono što nismo čuli ni vidjeli, zaista je tajna pogotovo ako ne dobivamo odgovore na postavljeno pitanje. Ako nemamo knjigu o njoj, ne možemo pisati... Doduše, mnogi pišu i bez knjige o knjigama i događajima, ljudima. Hrvatska zajednica u Mađarskoj u svom zbroju i svekolikoj zainteresiranosti za svekoliki hrvatski prostor u Mađarskoj, malobrojna je, sve malobrojnija... Jedva znaju jedni o drugima. Svjedoci smo narodnosnog života i zajednica koje već desetljećima tapkaju u mjestu glede sažimanja i artikuliranja općih pitanja opstanka na ovim prostorima. Pitanja po kojima bi se, bar donekle, složili svi koji žele, ali i mogu nešto reći. Moral je opao, na svim razinama, pokazale su to i skupštine onih udruga koje teže za mandatima u državnoj samoupravi. Još jednom nas pritišću rokovi kako bi sasma razjasnili stanje u udrugama, njihovo članstvo, dugovanja... Odgodimo to za poslije izbora. A kada oni prođu, do sljedećih, u pet godina bit će vremena za stavljanje prijedloga na mogući dnevni red.
Branka Pavić Blažetin
