Hrvatski domoljubi
u svojim bi bibliotekama trebali imati ovu knjižnicu na ćirilici jer je ćirilica bila živo pismo na velikim dijelu hrvatskog prostora
od 11. do 13. stoljeća.
Hrvatska je, navodno, prepuna hrvatskih domoljuba koji jako štuju hrvatsku povijest i hrvatsku tradiciju. Oni su spremni braniti hrvatske vrijednosti, i to po svaku cijenu. Posebno im je na cijeni hrvatski jezik, a onda valjda i hrvatska pismenost i hrvatsko pismo. Ti su domoljubi sigurno u svoje prebogate biblioteke koje imaju u svojim domovima bez obzira na njihovu veličinu već stavili Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine. Riječ je, dakako, o vrijednom bibliografskom izdanju koje su zajedno objavili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Matica hrvatska.Prelijepi molitvenik tiskan je u Tiskari Zelina, cijena mu je 300 kuna, a objavljen je u samo 500 kopija. Glavna urednica izdanja i autorica komentara kojim je ovo izdanje popraćeno je Anica Nazor, a u uredništvu su redom uglednici hrvatske kulture poput Josipa Bratulića, Stjepana Damjanovića, Ivana Kosića, Dunje Seiter-Šverko i Ante Stamaća.
Zašto bi hrvatski domoljubi u svojim bibliotekama trebali imati ovu knjižnicu na ćirilici? Odgovor je jednostavan. Zato jer štuju hrvatsku povijest, hrvatsku baštinu, hrvatsku pismenost i Katoličku crkvu. Zato jer je, kao što je to Anica Nazor napisala u komentaru, ćirilica bilo živo pismo na velikom dijelu hrvatskog prostora počevši od 11. do 13. stoljeća, i to od Istre do Dubrovnika. Akademkinja Nazor čak ističe da se tzv. poljička ćirilica (ćiriličko pismo s prostora Poljica, dakle onog i danas arkadijskog prostora između Splita i Omiša) među pojedincima zadržala do 20. stoljeća. Tako ističe primjer Matije Mandalić rođ. Gojsalić koja je još 1972. godine poljičkom ćirilicom ispisala tekst posvećen etnomuzikologu i skladatelju Stjepanu Stepanovu, a spominje da su se u Poljicima ćirilicom pisali nadaleko čuveni statuti, isprave, pisma, kupoprodajni ugovori, oporuke... Ćiriličko se pismo u poljičkim dokumentima tako naziva hrvatskim pismom. Stoga ne začuđuje da su se znanstvenici založili da se u povodu 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćiriličke knjige, spomenutog Molitvenika iz 1512. godine, taj molitvenik doista i otisne kako bi ga i vrli hrvatski domoljubi mogli staviti na svoje police rezervirane za lijepu baštinsku književnost.
Činjenica je da su od originalnog izdanja sačuvana samo tri primjerka i da se sva tri čuvaju izvan Hrvatske. No, susretljivošću uprava Francuske nacionalne knjižnice u Parizu te Američkog katoličkog sveučilišta iz Washingtona, omogućeno je da se s njihovih originalnih primjeraka priredi hrvatski faksimil koji će sasvim sigurno naći put do hrvatskih javnih knjižnica, ali i do onih privatnih biblioteka dičnih hrvatskih muževa koji nadasve vole hrvatsku tradiciju i tisućljetnu kulturu. A ta hrvatska tradicija i tisućljetna kultura upućuju nas da štujemo sve oblike pismenosti i kulture koje su Hrvati kroz svoju prošlost razvijali. A među njima i Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine koji je tridesetih godina prošlog stoljeća bio nazvan srpskim, pa ga je i pretiskala tadašnja Srpska kraljevska akademija budući da ga je filolog iz Dubrovnika Milan Rešetar nazvao “najstarijom srpskom knjigom štampanom ćirilicom”. No, čak je i sam Rešetar priznao da je tu riječ o molitveniku koji je namijenjen dubrovačkim katolicima jer bi pravoslavci od njega zazirali zbog slovâ, i zbog jezika i zbog sadržaja. Stoga Hrvatski, a ne Srpski ćirilički Molitvenik iz 1512. hrvatskoj kulturi, a onda i hrvatskim domoljubima može služiti samo na čast.