Od početka ove godine u nekim hrvatskim naseljima gdje još postoji narodnosna škola s osam razreda, mjesne hrvatske samouprave počele su razmišljati o preuzimanju ustanove, naime sve više se uvjeravaju da za narodnosne škole nije bilo najbolje rješenje da postanu članovi jednog golemog sustava u kojem je mnogo teže zadržati narodnosna obilježja. Naravno, nije jednostavno donijeti odluku, velika je odgovornost, radi se o održavanju ustanove u kojoj se odgajaju budući naraštaji, u kojoj su zaposleni ljudi i zapravo odlučuje se o njihovu životu.
Započeto je informiranje, saslušanje stručnjaka, zbrajanje potpore, troškova, kako bi to moglo funkcionirati. Neke su hrvatske samouprave i donijele odluku da žele preuzeti školu, neke su počele usuglašavati sa školama, mjesnim vodstvom, međutim neki od partnera nesigurni su može li tako dobro funkcionirati. U državi 32 narodnosne škole u rukama su mjesnih narodnosnih samouprava, od hrvatskih samo jedna, u Koljnofu. Na nedavno održanom forumu u Pomurju predstavnici koljnofske škole i Hrvatske samouprave iznijeli su svoja iskustva, naime njihova škola već dvije godine djeluje u takvim okvirima. Prema ravnateljičinim riječima, u Koljnofu cijela seoska zajednica s roditeljima, s vodstvom sela prepoznala je mogućnost i sa zajedničkim snagama složno su pokrenuli tijek preuzimanja škole. U ispravnost odluke nitko nije sumnjao, cijelo je selo htjelo da škola, koja odgaja buduća pokoljenja, bude zapravo u rukama mještana tj. da sudbinu mjesta preuzmu u svoje ruke. Čemu zgrade, čemu sve lijepo ako u njoj nema ljudi, ako se u njoj ljudi, djeca ne osjećaju dobro, svatko sam zna što je njemu dobro i na teškoće on će najbrže pronaći rješenje. Koljnofskoj je školi uspjelo jer svi su vjerovali u cilj, jer nitko nije sumnjao u drugog, jer svatko je imao povjerenja u drugog da će to dobro proraditi, jer svi su shvatili da se tu ne radi o tvojoj ili mojoj školi, nego se radi o NAŠOJ ŠKOLI. Ravnateljica je na forumu ispričala koliko se i ona mijenjala pozitivno u tome cijelom tijeku, koliko je i ona, a i svi drugi partneri shvatili da je posrijedi zajednički cilj, da svatko radi za jednu stvar, za budućnost koljnofske djece, bez obzira na to da o raznim stvarima imaju različita mišljenja. Svi su imali povjerenje u vodstvo škole, a ono je dokazalo da je vrijedno povjerenja. „Ne moramo imati isto mišljenje, ali trebamo postići konsenzus, trebamo znati što je zajednički cilj, mi se ne smijemo ponašati kao privatna osoba, nego kao čovjek koji zastupa nešto, u našem slučaju NAŠU ŠKOLU, tj. našu budućnost“ – kazala je koljnofska ravnateljica. Možda preuzimanje ustanove, pa i postizanje mnogih drugih ciljeva nije ni toliko složeno, komplicirano, samo treba zajednička volja,sporazum, dobra komunikacija partnera i shvatiti da ono što je tvoje ili moje može biti i naše. Voljela bih kada bi hvalevrijedni uzor koljnofskih Hrvata bio „zarazan“ i proširio se na našu cijelu zajednicu i imali bismo mnogo NAŠIH ŠKOLA u pravom smislu riječi.
beta
