Uistinu je hvalevrijedno da je posljednjih godina pojačana skrb za narodnosti u Mađarskoj i povećana novčana potpora za djelovanje, povećan broj ustanova i učenika u obrazovnim ustanovama koje se nalaze u održavanju državnih, sada već i mjesnih narodnosnih samouprava. Ali, ostaje nam gorčina i sjeta kada se prisjetimo stanja otprije sedam desetljeća, i zanosa kojim su naši ljudi u najmanjim seoskim sredinama zahtijevali i utemeljili škole s nastavom na svome materinskom jeziku.
Kako nedavno reče nadležni državni tajnik za narodnosti, 2010. godine bilo je 12 ustanova u održavanju deset državnih narodnosnih samouprava, danas pak 60. Broj učenika porastao je s 3100 na 9000 tisuća. Najveći razvoj u tom pogledu ostvarile su njemačka, slovačka i rumunjska zajednica.
Ne zaboravimo da je hrvatska zajednica u Mađarskoj odnosno Hrvatska državna samouprava bila prva koja je 2000. godine preuzimanjem santovačke Hrvatske škole utrla put drugima u ostvarivanju zakonom zajamčene kulturne autonomije.
Međutim, u godini kada obilježavamo 70. obljetnicu hrvatskoga školstva u Mađarskoj, ne možemo i ne smijemo zaboraviti da je nakon Drugoga svjetskog rata utemeljeno umalo 30 hrvatskih seoskih škola u Mađarskoj: Ata, Fancaga, Aljmaš, Belvar, Bikić, Čavolj, Čikerija, Erčin, Jelužda, Sentivan, Gara, Kaćmar, Šaroš, Donja Kanda, Gornja Kanda, Kozar, Olas, Udvar, Salanta, Santovo, Semartin, Semelj, Sukit, Tukulja, Baškut, Vršenda. Izuzev Erčina i Tukulje, bile su to bunjevačke i šokačke škole u Bačkoj i Baranji, utemeljene nakon izobrazbe prvih narodnih učitelja na učiteljskom tečaju u Pečuhu, od kojih je opstala jedino santovačka, a druge su krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošloga stoljeća ukinute ili utopljene u većinske ustanove. U nekima od njih danas postoji još samo predmetna nastava hrvatskoga jezika, što se ne može usporediti s tadašnjom nastavom na materinskom jeziku. Nažalost, unatoč svim dobrim namjerama i nastojanjima to se više nikada neće i ne može vratiti. Nekad bilo, sad se spominjalo!
S. B.
