Prošlog su vikenda u mnogim srednjim školama priređena opraštanja maturanata, tako i u našim hrvatskim gimnazijama. Četvrti put sam pribivala takvom događaju u Gimnaziji Miroslava Krleže, za koju već odista možemo reći da je naša, znajući da o njoj skrbi naša hrvatska zajednica. Opraštanje je uvijek dirljiv događaj za sve sudionike, za đake, nastavnike, roditelje i rodbinu, pogotovo u našim ustanovama, gdje su zapravo svi sudionici odgoja i obrazovanja članovi jedne malo veće obitelji, gdje svatko poznaje svakoga, gdje tijekom četiriju ili više godina svatko upozna vrlinu i mane jedan drugog, i tako nekako ga i prihvati.
Oproštajni program, govori odista su dali naslutiti onu međusobnu povezanost nastavnika i učenika, koju i ja smatram važnom i potrebnom u jednoj školskoj ustanovi. Originalan je bio oproštajni govor ravnatelja, koji se ovaj put pripremio s pjesmom, dobivši inspiraciju od maturanata, svojih „klinaca”, tj. gimnazijalaca. Najviše me dojmila zadnja kitica ravnateljeve pjesme „Klinci”. Ma tko vas danas tako smio zvati? Dragi naši! Hrvatice i Hrvati! … Naša ste DJECA, KLINCI i naše ste ČUDO”. NAŠI, HRVATICE i HRVATI, u tih nekoliko riječi ravnatelj je izrekao sve ono što je ustanova željela naslutiti svim svojim polaznicima kroz višegodišnje školovanje, ono što je cilj jedne takve ustanove, da odgaja pripadnike naše zajednice i da je oni osjećaju svojim, da osjećaju da su i naši, važni članovi zajednice. Ravnatelj je u tih nekoliko riječi sažeo ono što je najvažnije za našu hrvatsku zajednicu, u čemu naše dvojezične gimnazije odista imaju veliku ulogu, da odgajaju osviještene pripadnike naše zajednice, jer ona su naša budućnost. Ne možemo dovoljno puta naglasiti koliko su nam važni naši mladi, no pitam se koliko je voljna naša zajednica učiniti za njih, da im nudi priliku za ostvarenje samoga sebe u korist i naše zajednice. Ovi mladi samim time da su izabrali hrvatsku gimnaziju, izrazili su da im je važan naš jezik, naša kultura, naša zajednica, za to su bili voljni žrtvovati i njihovi roditelji (osobito kod onih koji nisu nastanjeni u mjestu, gdje se nalazi ustanova) i sve dok pohađaju našu gimnaziju, razvijala im se hrvatska samosvijest. A nakon toga? Hoće li naši mladi nakon opraštanja oprostiti se i od hrvatske zajednice? Hoće li ovi mladi koji su proveli 4 – 5 godina u našim ustanovama u kojima su udisali hrvatski duh, hrvatsku kulturu, hrvatski jezik, smatrati važnim da ostanu s našom zajednicom i sudjeluju u njezinu razvitku? Rekao je ravnatelj: „NAŠA STE DJECA”. Roditelj o svojoj djeci brine sve dok ono ne nađe svoje mjesto u životu, pa i nadalje. Roditelju kojemu je stalo do svog djeteta pokazuje i kroz svoja djela, kroz kontakte, znakove pažnje, zajedničko provedeno vrijeme... Ako su to naša djeca, djeca naše zajednice, pokažimo se dobrim roditeljem, nemojmo zaboraviti na njih ni nakon što su zatvorili vrata gimnazije, jer ona su NAŠA DJECA, naše HRVATICE i HRVATI.
beta
