Nije visok, tko na visu stoji,
nit je velik, tko se velik rodi,
već je visok, tko u nizu stoji
i visinom nadmaša visine,
a velik je, tko se malen rodi,
al’ kad pane, golem grob mu treba.
(Ivan Mažuranić)
Ovako pjeva u svome svjetski poznatom epu Smrt Smail ageČengića Ivan Mažuranić, hrvatski pjesnik, jezikoslovac i političar, kako smo učili u školskim klupama, prvi ban pučanin.
Mažuranić je rođen u Novom Vinodolskom 11. kolovoza 1814., a umro u Zagrebu 4. kolovoza 1890. godine, dakle prije 125 godina (2014. godina bila je u znaku 200 obljetnice rođenja Ivana Mažuranića). Obljetnicu njegove smrti obilježili su Hrvatski klub Augusta Šenoe i Kulturna udruga Augusta Šenoe organizirajući predavanje koje je održala dr. Janja Prodan potkraj 24. ožujka u Hrvatskome klubu Augusta Šenoe.
Jeste li znali da je ep Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića preveden na više od pedeset jezika, a da je prvi prijevod na jedan od stranih jezika načinio Mađar Lajos Kondor (rođen u Santovu), 11 godina nakon izlaženja epa 1857. godine. Naime, ep je tiskan 1846. godine. Kondor je mađarski prijevod objavio u nastavcima u časopisu Magyarsajtó, a mislio je kako je preveo djelo sa srpskoga jezika.
Osnovnu školu na njemačkom jeziku Mažuranić je završio u rodnome gradu. Prvu pjesmu na mađarskom jeziku napisao je Ivan Mažuranić još u riječkoj gimnaziji gdje je učio talijanski, njemački, mađarski, latinski. Bila je to pjesma naslova Búcsúdal. Po završetku gimnazije pohađao je dvije godine licej u Sambotelu, a potom je završio pravo u Zagrebu. Ivan Mažuranić autor je zajedno s Jakovom Užarevićem njemačko-ilirskog slovara iz 1842. godine, koji broji 40-ak tisuća riječi, iutro je put Riječniku znanstvenog nazivlja Bogoslava Šuleka tiskanom 1874. godine. Mažuranić je «skovao» mnoge riječi, primjerice velegrad, sladoled, računovodstvo, tržišna ekonomija... Jedan od bardova Hrvatskoga narodnog preporoda, svoj pjesnički prvijenacVinodolski dolče, da si zdravo, napisao je u srednjoj školi. Studij filozofije Mažuranić započinje u Mađarskoj, na liceju u Sambotelu kamo dolazi s preporukom gimnazijskog učitelja mađarskog jezika. Zanimljivo je kako je tamo bio istaknuti član mađarskoga đačkog obrazovnog društva. Od 1835. do 1837. studira pravo na Akademiji u Zagrebu, a u tom gradu počinje i raditi u državnoj službi. Poslije se zaposlio u Karlovcu, gdje se oženio Aleksandrom, sestrom pjesnika Dimitrije Demetra, a tu je ostao sve do revolucije radeći kao odvjetnik.Za vrijeme revolucionarnog razdoblja od 1848. do 1849. bio je narodni zastupnik i perovođa Hrvatskog sabora te glavni redaktor saborskih zaključaka i zakona. Imenovan vrhovnim državnim odvjetnikom 1850. godine, a deset godina nakon toga imenovan je predsjednikom Hrvatskoga dvorskog kancelara.U karlovačkom razdoblju Mažuranić ostvaruje svoja ponajbolja književna, znanstvena i publicistička djela: 1842. sastavio je dopunu GundulićevaOsmana i ispjevaoSmrt Smail-age Čengića.Politički stavovi Ivana Mažuranića mijenjali su se tijekom njegova života. Godine 1848. oduševljeni je pristaša revolucije. Iste godine, potaknut mađarskim revolucionarnim proglasima, objavio je politički spisHrvati Mađarom, pretpostavlja se kako ga je on preveo na mađarski jezik (A' Horvátok A' Magyaroknak).U člankuHrvati Mađarom, objavljenom u vlastitoj nakladi10. travnja 1948., Mažuranić na žestok politički i književno-umjetnički način iznosi ključni problem hrvatsko-mađarskih odnosa od 1790. do 1848.Posebno naglašava mađarsko inzistiranje na nametanju mađarizacije te hrvatsko opiranje tome.Osim odnosa prema Mađarima spis je ogledalo najdubljih misli hrvatskoga preporoda, a prema riječimaIve Frangeša, ova brošura predstavlja rječit primjerak „prve moderne hrvatske proze”.
Mažuranić se priključio narodnom pokretu zalažući se za hrvatsku autonomiju u Monarhiji, godinama njegovi mladenački politički stavovi postaju umjereniji. Nakon revizije Ugarsko-hrvatske nagodbe, 1873. izabran je na bansku stolicu kao prvi ban pučanin. Ostavši na toj dužnosti sve do umirovljenja 1880., Mažuranić je pokušavao u teškim političkim vremenima organizirati Hrvatsku kao modernu državu, s brojnim kulturnim i znanstvenim ustanovama. Kao političar napisao je znatan broj političkih, zakonodavnih i publicističkih spisa, što na hrvatskom što na njemačkom jeziku. Cijeloga života pisao je razne govore, uglavnom prigodna značaja, a u njegovoj ostavštini sačuvana su i brojna pisma. Ivan Mažuranić u okvirima ilirizma, a u vjerovanju u panslavensku opravdanost u vrijeme Hrvatsko-ugarske nagodbe (1873.) i njezine revizije, osjećao je da se hrvatski narod mora okrenuti i samome sebi u čuvanju svojega hrvatskog jezika i samobitnosti.
Kao ban nastojao je voditi politiku uravnoteženosti između mađarskog i dvorskog utjecaja u Hrvatskoj. Za vrijeme banovanja (1873. – 1880.) provedena je reforma pravosuđa, političke uprave i školstva, a 1874. osnovano je Sveučilište u Zagrebu.Mažuranić je osim hrvatskoga, znao još devet jezika: talijanski, latinski, njemački, francuski, engleski, ruski, češki, poljski i mađarski.
Osim književnošću, bavio se i leksikografskim radom te je izdaoNjemačko-ilirski slovar (1842.), a zajedno s bratom Antunom napisao opsežanRječnikGundulićevaOsmana. Od 1848. godine, kada gotovo posve prestaje s radom na lijepoj književnosti, objavljuje znanstvene priloge u KukuljevićevuArkivu za povjesnicu jugoslavensku(objavljuje statute pojedinih gradova, piše o glagoljskoj pismenosti i književnosti, o mađarskim djelima Nikole Zrinskog, itd.). U poznijim godinama, kada se posve povukao iz političkog života, bavi se znanstvenim radom, filologijom, književnom poviješću, a posebice astronomijom i matematikom.
Mažuranić je kao narodni zastupnik rijetko govorio, ali je u jednom od govora u Saboru, između ostalog, rekao: „ja ne mislim da će se ikad pomirenje(s Mađarima)mirnim putem izvesti moći… pa je još i ustvrdio: „što god je dosad samo na papiru učinjeno, to Mađar nikad održao nije.”
Pripremila: Branka Pavić Blažetin