Obitelj i obiteljski rad na području između Dunava i Tise
U suorganizaciji Grada Baje, Narodnosne zaklade Bačko-kiškunske županije i gradskog Muzeja Istvána Türra, u Baji je od 17. do 18. srpnja održana 9. međunarodna narodopisna narodnosna konferencija. Tema ovogodišnjega znanstvenog skupa, koji se priređuje svake tri godine, posvećena je obitelji i radu u krugu narodnosti i narodnosnih zajednica na području između Dunava i Tise.
Uime suorganizatora i domaćina sudionike je pozdravio etnolog Kelemen Kothencz, a narodopisnu konferenciju kao počasni gost otvorio je etnolog i umirovljeni ravnatelj i voditelj čavoljskoga Zavičajnog muzeja dr. Mišo Mandić.
Izlaganja na zadanu temu o slovačkoj, njemačkoj, romskoj i hrvatskoj narodnosti te prekograničnim mađarskim zajednicama, u dva dana održalo je 15 znanstvenika. Prvoga dana među izlagačima bio je i Jakša Ferkov, ravnatelj mohačkog muzeja koji je održao predavanje s naslovom Zadruga kao velika obiteljska gospodarska zajednica u Bunjevaca. Drugoga dana između ostalog posebna tematska pozornost posvećena je Hrvatima u Bačkoj. Tako je baćinski etnolog Zoltán Fehér izlagao na temu Dokazi ponovnog naseljavanja Baćina prema matičnim knjigama. Kako je uz drugo istaknuo, istraživanje matičnih knjiga obuhvaća razdoblje između 1714. i 1770. godine. On je naglasio da su zapisi obiteljskih prezimena rezultat objektivnog, ali i subjektivnog zapisivanja koje je umnogome ovisilo o savjesti popisivača odnosno matičara, svećenika. Tako zapisana prezimena možemo samo s velikim oprezom i uvjetno prihvatiti, jer su često popisivači krivi za netočno ili krivo upisana prezimena koja su se najčešće upisivala po tome odakle se tko doselio, čime se bavio, a ovisno o narodnosti župnika ona su mađarizirana ili pak slavenizirana. Kelemen Kothencz izlagao je na temu O obiteljskom životu i radu početkom XIX. stoljeća u Dušnoku. Zanimljivo je bilo i predavanje Zoltana Klamara s naslovom Bože moj – O bačkim Mađarima i narodnostima u Prvome svjetskom ratu.
– Međunarodna narodopisna konferencija za istraživanje narodnosti između Dunava i Tise u Baji, tradicija je već više od dva desetljeća, koju je svojedobno pokrenuo etnolog dr. János Bárth, ravnatelj Muzeja Bačko-kiškunske županijske samouprave, a više od dvadeset godina na leđima nosio županijski narodnosni referent i voditelj županijskog Doma narodnosti István Hajdú. Pošto je I. Hajdú umirovljen, a J. Bárth dao ostavku, kao etnolog bajskog Muzeja Istvána Türra nisam htio da se ova tradicija prekine, zbog toga sam prije tri godine preuzeo organizaciju ovoga znanstvenog skupa. Tako sam već prije tri godine organizirao osmi skup, te uredio izdanje koje sadrži znanstvene radove s naslovom Usahnule sudbine (Sorvadó sorsok). Ove sam godine odabrao tematiku Obitelj i rad, te su predavači održali izlaganja na zadanu temu. Krug predavača vrlo je širok, od akademika do amaterskih istraživača mjesne povijesti svi su zastupljeni. Nismo postavili kao uvjet ni to da svi moraju biti etnolozi, rado smo prihvatili sve prijave na zadanu temu. Dakle, ima tu arheologa, jezikoslovaca, istraživača mjesne povijesti koji izlažu na temu obitelji i rada. Velika obiteljska zadruga kada je više naraštaja živjelo zajedno pod istim krovom, u jednome zajedničkom kućanstvu, kada su starješina, njegovi sinovi i njihove obitelji te unuci živjeli skupa, funkcionirala je kao dobro ustrojena gospodarska zajednica koja je opstala sve do sredine 20. stoljeća. Dugo je mađarska znanost smatrala da je posrijedi mađarska posebnost, a onda su znanstvena istraživanja pokazala da to nije tako, nego da je to bilo i kod narodnosti. I ovdje, u okolici Baje, ako uzmemo samo šokačke Hrvate u Santovu ili racke Hrvate u Dušnoku. Na ovogodišnjemu znanstvenom skupu pokušali smo svestrano prikazati tragove tih obiteljskih zadruga, a nadamo se da će izlaganja koja smo čuli, kao i do sada, ponovno biti objelodanjena u zborniku znanstvenih radova. Temeljna je koncepcija bila da područje između Dunava i Tise, na sjeveru do Cegléda, Szolnoka i Lacaze (Kiskunlacháza), a na jugu sve do Novog Sada obuhvatimo sve narodnosti koje obitavaju na tome prostoru. Svojedobno je dogovoreno da u Mađarskoj predmetom znanstvenog istraživanja budu ovdašnje narodnosti, a preko granice pak Mađari koji žive u manjini. Povijesna dubina obuhvaćena je obradom arhivske građe 18. i 19. stoljeća i obiteljske povijesti do prve polovice 20. stoljeća. – reče nam uz ostalo glavni organizator, etnolog Kelemen Kothencz.
Kako je uz ostalo u svom izlaganju istaknuo Jakša Ferkov, ravnatelj mohačkog muzeja, obiteljske su zadruge bile nositelji gospodarskog, ali i kulturnog, društvenog života.
– Obiteljske su zadruge osnovane u 19. stoljeću, a spominju ih već i povijesni izvori. U okolici Baje, između Baje i Subotice, postojale su još i u prvoj polovici 20. stoljeća. Milana Černelić iz Zagreba istraživala ih je još i 1940-ih godina. To je bila jedna velika obiteljsko-rodbinska zajednica, otac sa sinovima i snahama, najmanje s dvadeset članova, ali ih je moglo biti i znatno više. Znamo da ih je u Sloveniji ponegdje bilo i 150. Kod bunjevačkih Hrvata značajno je bilo najmanje 20 članova, a postojala je sve dok se najmlađi sin nije oženio. Kad se on oženio, onda su se razišli svaki na svoj salaš, ali i poslije su još dugo zajedno radili. Zajedno su se koristili oruđem za obrađivanje zemlje i druge poslove, tako su i dalje zajedno radili, pomagali jedni drugima. Tako su i u raznim nevoljama lakše preživjeli. Slično je bilo i početkom 20. stoljeća kod Srba u Baranji, ali zadruge nisu bile po krvi, obiteljsko-rodbinske, nego su se udruživale po zemljoradnji. Bile su to zemljoradničke zadruge, poput onih kasnijih u socijalizmu, ali kod bunjevačkih i šokačkih Hrvata nije tako bilo. Naprimjer u Dalmaciji su se udruživali po struci, primjerice ribari, što je bilo jako poznato. Na pitanje koliko takvi znanstveni skupovi mogu pridonijeti da se ponovno upozna život i rad obiteljskih zadruga, što možemo danas izvući kao pouku iz te tradicije, može li se nešto obnoviti od toga, oživjeti i primijeniti danas, Jakša Ferkov nam reče: – Obiteljske zadruge koje su nekada postojale mogle bi biti uzor udruživanja i danas, jer mnogo je lakše proizvoditi zajedno. To bi moglo puno značiti i za očuvanje tradicije, jer u tima zadrugama djeca su odgojena, gazdarice i snaše jako su pazile kako «divane». Od njih su djeca i mladi naučili kako se zovu rodovi, kako se treba moliti, kako se treba vladati, i materinski jezik se prenosio s naraštaja na naraštaj. Upravo u naše vrijeme to nam najviše nedostaje. Valerija Beszédes iz Subotice izlagala je na temu Tragovi velike obiteljske zadruge u Čikeriji krajem 20. stoljeća, naselju koje je nakon povlačenja trianonske granice pripalo Kraljevini SHS, ukazujući na primjeru jedne obitelji koja još i danas živi po uzoru na obiteljske zadruge.
Kako je na kraju istaknuto, slično kao i prijašnjih godina, znanstvena izlaganja 9. međunarodne narodnosne narodopisne konferencije bit će objelodanjena u posebnome zborniku.
Tekst i slika: S. B.